Korupcija

U ovoj zemlji u kojoj je sasvim normalno da čudovište usred Splita Teslom ubije nesretnicu pa pred sucem izrazi “žaljenje” sričući riječi koje mu je tko zna koliko puta morao ponoviti odvjetnik…

Možda je jedna od najpoznatijih fraza koju svaka država ponavlja svojim podanicima, “ne smije se uzimati pravdu u svoje ruke”.

Ovih dana stalno slušamo o mukama grupe Hrvatica i Hrvata koji su krenuli u Kongo ili Zambiju da bi se tamo dočepali beba. Nisu išli grlom u jagode. U Hrvatskoj su ti “roditelji” za svoje buduće bebe dobili putovnice.

Građanka sam Rijeke. Nažalost, poznajem profesoricu Lovasić. Liječila je moju pokojnu sestru i mnoge moje prijateljice. Ne znam zna li itko u Rijeci broj života koje je spasila. Sigurna sam, ona tu evidenciju nije vodila.

Godinama slovi kao, uz profesora Vrdoljaka iz Splita, najboljeg onkologa u Hrvatskoj. To za pacijente i njene kolege nije tajna, ali za medije jest jer se profesorica svojim uspjesima nikad nije hvalila. Doduše, kad bi portali i došli do tog podatka teško da bi ga objavili jer dobra vijest nije vijest.

Lijepu Našu digla je na noge vijest o događaju starom tri godine.

Nabildani ministar financija Marić, niski ljudi misle da moraju dobiti na širini ono što nemaju na visini, sa svojom je porodicom ušao u hotel Bellevue u Malom Lošinju. Kad tamo, sve je otkrio portal Net.hr, iznenađenjeeeeeee.

Plenkoviću, ajde, ako imaš malo mozga, ajde, ako imaju malo mozga tvoji savjetnici, spusti loptu na zemlju. O čemu se radi u ovom tvom odvratnom ratu sa vlasnikom kafića iz Rijeke koji je poručio da u njegovom kafiću hadezeovci nisu dobrodošli. Nema ljudi oko tebe koji kuže? Ja ću ti objasniti.

Vlasnik riječkog kafića moj je brat po tuzi, bijesu, nemoći, nesreći, depresiji, očaju. Plenkoviću, reći ću ti nešto o Hrvatskoj, širi dalje.

Već godinama se čitave skupine ljudi procjenjuju na osnovu kojekakvih „ispitivanja“. Budale koje se hvataju na „rezultate“ mogu saznati da Hrvati najviše „mrze Srbe“, ne žele „stanovati u blizini Roma“, i ne bi htjeli da im „sin oženi muslimanku“. Hrvati su mrzitelji, ksenofobi, zli, za razliku od Finaca koji ne mrze Srbe, žele stanovati u blizini Roma, a Šveđani jedva čekaju da im sin oženi muslimanku.

Internet trpi sve pa tako i ovakve „istine“. Ništa ne može biti manje istina od onoga što nam prodaju kojekakve agencije za ispitivanje koječega. Ne, nije istina da Hrvati mrze Srbe, nije istina da Srbi mrze Hrvate, da ne idem dalje, i nije istina da su Srbi i Hrvati „dobri“ samo za vrijeme poplava i potresa.

Hrvatskoj se dogodio smak svijeta. Komad Hrvatske izbrisan je sa lica zemlje. Pod ledenom kišom stoje ljudi koji čekaju našu pomoć. Nemojmo se zavaravati mi koji imamo krov nad glavom i patnju gledamo na ekranu. Preživjela sirotinja koja je izgubila sve ni izdaleka ne dobiva onoliko pomoći koliko bi joj Hrvatska mogla i morala dati.

Nisu građani krivi. Svi mi koji smo toliko puta pomagali ljudima u nesreći isto smo se toliko puta uvjerili da je pomoć skrenula u džepove mnogobrojnih zločinaca. Čujemo da je Crveni križ organizacija kojoj žestoko ne smijemo vjerovati. Istina koju su mnogi od nas naslućivali bačena nam je ovih strašnih dana u lice. Ni Caritas nije bolje prošao. Kako pomoći?

Damir Boras je rektor, prevedeno na hrvatski, upravljač Zagrebačkog sveučilišta. Da se razumijemo, ja pojma nemam čime bi takvo nešto u normalnoj državi moglo rektorirati, ali tko mene pita? Taj Damir ima iza sebe bezbroj afera, jedna od perverznijih je frka oko dodjeljivanja počasnog doktorata Milanu Bandiću, jednom u nizu doživotnih suspektnih hrvatskih mafijaša.

„Osebujni“ Damir već godinama zagađuje hrvatski sveučilišni i medijski prostor i nitko mu ništa ne može. Nikad nećemo saznati je li to zbog toga što ga ljubi „počasni doktor“ ili se hrvatskim moćnicima u obrazovanju i kulturi živo jebe tko će u Zagrebu rektorirati.

Može li se u vrijeme korone reći da se ljudi dijele na osuđene na smrt i one druge ili je korona među nama izbrisala razlike? Nismo jednaki. Nije isto voziti bicikl i raznositi hranu od vrata do vrata, nije isto provoditi dane i noći u pretrpanim bolnicama i pokušati iz kandža smrti iščupati nekog jadnika ili biti moćnik na vlasti.

Oni gore imaju milijune eura na računima, nekoliko stanova, vila, nije njima problem održavati distancu. Imaju i svoje liječnike koji će, kad vide njihov broj na ekranu, uvijek dignuti slušalicu. Kad svi kreveti i svi respiratori u Hrvatskoj budu nedostižni nama i našima, na njih će, ako se ipak dogodi čudo pa se razbole, čekati slobodan krevet. Oni ne moraju plaćati test kad „nemaju simptome“, oni ne strahuju da će crknuti od gladi i korone onako kako će crkavati i krepati obrtnici, umirovljenici, umjetnici, nezaposleni, ovršeni, opljačkani.