Plenkoviću, ajde, ako imaš malo mozga, ajde, ako imaju malo mozga tvoji savjetnici, spusti loptu na zemlju. O čemu se radi u ovom tvom odvratnom ratu sa vlasnikom kafića iz Rijeke koji je poručio da u njegovom kafiću hadezeovci nisu dobrodošli. Nema ljudi oko tebe koji kuže? Ja ću ti objasniti.
Vlasnik riječkog kafića moj je brat po tuzi, bijesu, nemoći, nesreći, depresiji, očaju. Plenkoviću, reći ću ti nešto o Hrvatskoj, širi dalje.
Dragi prijatelji iz Srbije!
Priznajem, nije mi bilo na kraj pameti da će moj odlazak u Beograd na cijepljenje izazvati toliku frku. Da sam znala…Sinoć sam telefonom dala kratki intervju za N1. Nisam čula što je novinarka pustila od onoga što sam rekla.
Zaboravila sam razgovor, kad…Od jutra mi stižu stotine mailova iz Srbije i čitavog svijeta. Moji dragi čitatelji pišu mi kako oni znaju da nisam otišla u Srbiju nikome ukrasti ni cjepivo ni život. Trebalo mi je vremena da shvatim da sam na srpskim mrežama proglašena strankinjom koja je došla u zemlju Srbiju uzeti ono što joj ne pripada ni po Bogu ni po zakonu.
Zaključana sam već mjesecima, ovo malo dana što mi je preostalo trošila sam na čekanje cjepiva. Unuka ne smijem poljubiti ni preko maske. Čekala sam, čekala i čekala.
Nazvala je naša beogradska prijateljica Tanja. Rekla mi je da ja kao „umetnica“ kojoj se igra predstava u Beogradu i autorica mnogih knjiga objavljenih u Srbiji imam pravo na cjepivo protiv korone. „Kad dolazite?“ Luđi prijedlog u životu nisam čula. Ipak, zahvalila sam Tanji kao da je žena normalna.
S gađenjem sam gledala kako se cijepe naši sabornici i članovi vlade. Dobro, onaj Marić je pokazao mišiće, to je čak bila i svjetska brejkingnjuz, ministra smo gledali u tamnoplavoj potkošulji koju više ne nose ni beskućnici koji se hrane u javnoj kuhinji.
Akcija je imala smisla, slala je jasnu poruku, ako se cijepe i oni koji žive poput careva u ukradenim dvorcima vilama i kućerinama, dakle bića koja imaju što izgubiti ako sve ode po zlu, onda je logično da ćemo povjerenje u cjepivo steći i mi obični smrtnici koji od bogatstva imamo samo nadu da ćemo platiti režije i da će nam se djeca uskoro vratiti na posao. Ja sam uvijek vjerovala u cjepivo, ali u ovoj zemlji, navodno, žive mnogi koji ne vjeruju. Zato je naša vlada učinila sve da u ljudima ubije nepovjerenje u cjepivo. Uspjela je u tome. Što bi rekli komentatori na portalima, antivaxeri su na aparatima.
Čitav svijet je odahnuo. Bezubi starci otkrivenih ramena gledaju u kamere i šalju poruku, spašeni smo, spašeni smo. Kako se samo „spas“ poklopio s Božićem? Nekako ispada da nam je sam Bog dragi poslao spasenje. Nije. Našli su cjepivo. Tko? „Dobri ljudi“, „pametni ljudi“, mudraci novog doba uz pomoć velikodušnih sponzora.
Imena želite? Guglajte! Pratite trag love! Tko će najviše zaraditi na cjepivu? Tko je najviše zaradio na koroni?
Korona je svijet promijenila preko noći. Nema putovanja, nema susreta, nema „samita“ ni na vrhu ni na dnu, nema štrajkova, nema prosvjeda, nema čak ni ratova. Nešto se sitno ratovalo na kineskoj granici, onda su Kinezi krenuli na neprijatelja oružjem koje ne ubija, ali neprijatelju izaziva ključanje krvi u žilama. Pa neprijatelj bježi. Jebeno je pržiti se u mikrovalnoj.
Uskoro će Božić. Hrvatski katolici, skraćeno 99,9% građana Hrvatske, slavit će Isusovo rođenje. Siroti On. Mnogi će u hrvatske crkve pohrliti po svoj komad korone bez obzira na mjere, apele, preklinjanja i hrpe leševa koje u vrećama čekaju da ih se pobaca u rupe.
Sjećam se one strašne epidemije velikih boginja u Jugoslaviji davne 1972. godine. U mračnoj Dolini Suza tada je živio oko dvadeset i jedan milijun stanovnika. Vlasti su proglasile izvanredno stanje, karantena se uvela za sve. Srećom, postojalo je cjepivo. Stanovništvo je cijepljeno za dvadesetak dana.
Može li mi itko objasniti što odrasle muškarce tjera da na sebe navuku haljine pa onda čitav život posvete širenju mržnje protiv žena? Ima li išta normalno u muškarcu koji se zakune da će do smrti ostati nevin? Zabranjeno mu je čak i drkanje.
To je toliko nenormalno da se u društvo koje na to pristaje mogu uključiti samo pervertiti svih mogućih profila. O tome na što je Katolička crkva spremna šireći „mir i dobro“ snimljeni su mnogi filmovi, napisane knjige, objavljeni članci. Užasnuti gledatelji i čitatelji s gnušanjem skreću pogled sa ekrana, odbacuju knjige i plaču nad jadnim žrtvama.
Može li se u vrijeme korone reći da se ljudi dijele na osuđene na smrt i one druge ili je korona među nama izbrisala razlike? Nismo jednaki. Nije isto voziti bicikl i raznositi hranu od vrata do vrata, nije isto provoditi dane i noći u pretrpanim bolnicama i pokušati iz kandža smrti iščupati nekog jadnika ili biti moćnik na vlasti.
Oni gore imaju milijune eura na računima, nekoliko stanova, vila, nije njima problem održavati distancu. Imaju i svoje liječnike koji će, kad vide njihov broj na ekranu, uvijek dignuti slušalicu. Kad svi kreveti i svi respiratori u Hrvatskoj budu nedostižni nama i našima, na njih će, ako se ipak dogodi čudo pa se razbole, čekati slobodan krevet. Oni ne moraju plaćati test kad „nemaju simptome“, oni ne strahuju da će crknuti od gladi i korone onako kako će crkavati i krepati obrtnici, umirovljenici, umjetnici, nezaposleni, ovršeni, opljačkani.
O, hvala ti dragi Bože da sam dočekala i ovaj dan. Dva hrvatska muža usudila su se dignuti glas prosvjeda protiv odluka ovog našeg sirotog Stožera.
Evo priče. Stožer je zbog korone zatvorio sve dvorane u kojima su mladi i stari vježbali jer im je netko davno rekao da zdrav duh stanuje samo u zdravom tijelu. Osobno sam pogođena. Moj jedanaestogodišnji Krešimir, zovemo ga Krešo, ima hrpu zlatnih i srebrnih medalja, atletikom se bavi otkako ga je mater sa sise skinula. I sad, preko noći, dijete mora čučati doma. Možda je čak, sačuvaj me, bože, prepušteno samome sebi, otkrilo kako uz pomoć do sad nevine ručice bludno griješiti?
Zatvorilo u Hrvatskoj kafiće, restorane, barove… zato što svijetom hara kuga 21.vijeka. Mrtvih na sve strane, bolnice krcate, šatori se dižu, nema liječnika, nema sestara, nema lijekova. Vlada, Stožer ili pitaj boga tko odlučio je da bi neke ovce trebalo stjerati u tor.
Ugostitelji i ostali zaključani digli su se na zadnje noge i krenuli, tako tipično hrvatski, paliti lampaše na Trgu bana Jelačića i prijetiti(kome), da će krenuti dijeliti otkaze. Oni će propasti, tisuće će ljudi ostati bez posla, Hrvatskom će zavladati glad, bijeda, kriminal…
