Korona

Drage moje, dragi moji!

Mnogi ste mi pisali, hvala vam, i tražili od mene objašnjenje zašto se ne javljam. Odgovor je kratak iako mutan, ja sam poluslijepa.

Ne znam što se, dok ovo pišem, dešava Đokoviću u leglu demokracije. Je li u pritvoru, zatvoru, obješen, pušten, otjeran, popljuvan ili samo s lisicama na rukama ubačen u avion?

Zadrta sam vakserica. Od starta sam pobožno slušala naše liječnike, epidemiologe, medicinske sestre i braću, prijatelje i rodbinu. Svi su govorili isto. Starci će biti sigurni samo ako se cijepe. Bit će sigurni i mladi, ali starci će imati prednost. Posebno oni u staračkim domovima i oni koji imaju milijun bolesti.

Sve je bilo jasno, cjepiva nigdje. Što ću, kud ću, bilo mi je teško i pomisliti da ćemo muž i ja umrijeti i sa onoga svijeta gledati kako nam se djeca kolju na ostavinskoj raspravi. Imamo neke nekretnine. Zato smo prelomili i riskirajući da će na nas sve živo krenuti kukom i motikom, i krenulo je, uputili smo se u Beograd. A tamo cjepiva… Više nego kokaina na feštama naših biznismena

U Hrvatskoj je organiziran Prosvjed sa ogromnim P. Na njemu su bili svi koji dišu hrvatski. Majka Božja Kraljica Hrvata u nekoliko kopija, zastave HOS-a u prvom planu, bijesna skupina obespravljenih se, urlajući iz hrvatskih grla, borila za demokraciju. Bio je tamo Dva Metra Drva, sveznajući sabornik, bonsai Treger Ustaša krvavih očiju, zašto pije kad mu škodi, nepismeni fejsbuk vjeroučitelj koji se godinama, sada i u Saboru, režeći zalaže za ljubav.

Milanović sve zna. Jedna od užih specijalnosti mu je i prepoznati “fašizam” u ratu koji Austrija vodi boreći se protiv korone. Ni jedan se hrvatski novinar koji ga je slušao u Vatikanu kako govori o austrijskom “fašizmu” nije začudio. Našem nacionalnom laprdalu ne nedostaje inspiracije ni izvan zemlje. Ipak, ovaj se puta Zoki okliznuo o bananu. Austrijanci su, za razliku od nas Hrvata, osjetljivi na “fašizam” i onda kad tu riječ izgovori netko poput Milanovića. Nije tako od jučer.

Ne znam mnogo o gospodinu Gordanu Laucu. Guglala sam. Kemičar, doktor nečega, profesor, pomaže Vladi savjetima oko korone. Ukratko, jedan u nizu pretencioznih likova koji zna.

Ana je plakala. Uhvatila se na udicu jednog od „naših“ šoping centara. Na letku je pisalo: vreća krumpira, 5 kilograma, 30 lipa jeftinije, meso, 500 grama, 0,99% kuna jeftinije, ulje, 1 litra, 9,99 lipa jeftinije…“Ušla sam, kupila kruh, mlijeko, toalet papir, kutiju keksa i ono na „akciji“, platila sam 500 kuna.

Šutjela sam. Nije mi palo na pamet proklinjati zemlju u kojoj živim i trgovačke centre koji stalno objavljuju popis po život opasne hrane koju prodaju. Najnovija vijest, u jednom od njihovih paketa salmonele neka je inspekcija našla tragove mesa. Srećom, mi ne moram trpjeti teror međunarodnih i hrvatskih lopina. IDEMO U TRST!

U svijetu je od korone umrlo osam milijuna ljudi. Nitko normalan ne vjeruje u taj podatak jer se broj umrlih ne može izbrojiti. Koliko ih je umrlo u Kini nikad nećemo saznati kao ni broj umrlih u Indiji i ostalim ogromnim zemljama u kojima žive milijuni beskućnika koje od nesreće štiti komad kartona.

Ljudi umiru još uvijek, ipak, priče koje ovih dana čitamo „vesele“ nas „širitelje fejknjuzeva“ koji smo vjerovali kako korona nije Božja kazna nego ljudskih ruku djelo. Svi koji su citirali sirotog francuskog nobelovca Luca Montagniere svjetski su faktografi proglašavali „teoretičarima zavjere“. Naši su postovi bili zamućivani da ne bismo šireći laži uznemiravali javnost.

Grupa divljaka je u Borovu Selu u pratnji policije urlala : “Ubi, ubi Srbina!“.  Navodno „navijači“. Narušavali su javni red i mir. Normalnima je jasno da je to bilo kazneno djelo „javnog poticanja na nasilje i mržnju“. Za takvo nedjelo predviđena je kazna do tri godine zatvora, za organizatore do pet.

U Hrvatskoj se ništa ne odvija spontano. Dečki nemaju kune u džepu. Za pivu i sendvič urlat će što god naručiteljima padne na pamet. Tko su naručitelji nećemo saznati.

Dva sam puta gledala američki film Nomadland redateljice Chloe Zhao. U glavnoj ulozi igra Frances McDormand. Do sad je dobio sve moguće nagrade, očekuje se da će dobiti brdo Oscara.

Čudna priča. U filmu, osim glavnih uloga, igraju naturščici, ljudi koji putuju Amerikom u svojim kamperima. Uglavnom su to krntije u kojima stari Ameri žive svoj romantični život, svaki dan su u drugom gradu, često mijenjaju i države.

Kad sam film prvi put gledala nisam znala da su likovi autentični, zato me se film nije previše dojmio. Drugi me put pogodio u srce. Nezamislivo je nama Evropljanima kako stari ljudi koji su čitav život radili mogu živjeti u takvoj bijedi.