Fašizam

Čitati portale ne da je gubljenje vremena nego najefikasnije sredstvo za riganje. Ne mogu si pomoći. S vremena na vrijeme bacim oko na njih. Da ih ne čitam ne bih znala da su posljednje Dijanine riječi bile: “Što se dešava?”

Kad god se obilježavaju veliki dani hrvatske povijesti meni se okreće želudac. Ne mogu više gledati kosti “mojih” ili “njihovih” predaka. Jednom godišnje mediji mi u oči tresnu fotke izbezumljene djece koja su nestala u Jasenovcu. Preživjeli se još sjećaju kako su gledali ubijanje majke, brata, sestre. Noću, u devedesetoj, urlaju od užasa. A prošlo je milijun godina.

Za koji dan gledat ćemo i slušati žrtve koje su preživjele Bleiburg. Opet plač, strava, politički analitičari, usporedbe. Koja je hrpa kostiju veća? Ona u Bleiburgu ili ona u Jasenovcu? A koja hrpa o “Hrvatima” ljepše poruke šalje? U Jasenovcu smo “mi” bili koljači. U Bleiburgu su zločinci bili “oni”. Jesmo li jedan jedan? Kosti, kosti, kosti, kosti…

Nas Hrvate moglo bi se usporediti sa kurvetinom koja ne zna reći ne ma kako joj mušterija bila smrdljiva. Ali to nije sve. Mi ne da ćemo svakome tko naleti raširiti hrvatske noge mi ćemo mu našu uslugu još i platiti. Ne treba ići daleko u prošlost. Pušili smo Hitleru, Musoliniju, Titu i Komunističkoj partiji, danas smo labrnju razvalili papi i Katoličkoj partiji. O gutanju američke sperme da se ne govori. Davimo se od užitka.

Gledala sam Frljićevu predstavu “Hrvatsko glumište” o kojoj pišu svi hrvatski mediji. Zašto? Zato jer Frljić, hrabro, ajmo ovo “hrabro” ne staviti pod navodnike, progovara o hrvatskom fašizmu četrdesetih, onom devedesetih i hrvatskom fašizmu danas. Njegova teza je, ako sam ga dobro shvatila, da ljudi u crnom ovih dana samo što nisu krenuli klati po kućama.

U Rijeci u klubu Palach održana je tribina “Kako fašizam izgleda danas?” Organizirao ju je Damir Radović, moderatorica tribine bila je Mirjana Mikić-Zeitoun iz zagrebačkog Centra za mirovne studije a gosti su bili Opatijac Oleg Mandić, posljednji logoraš koji je izašao iz Auschwitza, Daša Drndić, spisateljica, Dorijan Salatić Dodo frontmen riječke punk grupe Pasi i ja.

Kad sam s jednim svećenikom razgovarala što misli o akciji “U ime obitelji” rekao je da iz principa u Hrvatskoj ne podržava ni jednu akciju koja počinje sa U. To me potaknulo da upitam sebe i vas koliko nas zapravo ima koji ne podržavamo ni jednu akciju u Hrvatskoj koja počinje sa U? Svi moji prijatelji i znanci užasnuti su urlikanjem razularene gomile koja je u Zagrebu za vrijeme nogometne utakmice dizala ruku na naci pozdrav.

Kakav divan dan! Bila sam u povorci Riječana, Riječanki, djece, beba koji su zviždanjem, pljeskanjem i pjevanjem rekli NE hrvatskom fašizmu koji se zove “U ime obitelji.”

Nekoliko puta godišnje u Hrvatskoj se povede žestoki rat između “fašista” i “nefašista”. Lako je prepoznati i jedne i druge. Hrvatski “fašisti” odlaze na Bleiburg odjeveni u crno i još nose crne kape.

Danas sam na radiju čula kako će Kukurikavci uvesti “porez na imovinu”. To me vratilo pedesetak godina unazad. Moj otac, majka, sestra i ja živjeli smo u četrdesetak kvadrata velikoj rupi u Mošćeničkoj Dragi koju je moja nona dobila kao “žrtva fašističkog terora”.

Dragi moji,

malo kasno ali bolje ikad nego nikad. Gledat ćete pokojnog Georgea Carlina, američkog komičara poznatog po sljedećem:

Kada fašizam stigne u Ameriku, to neće biti u smeđim ili crnim košuljama niti u vojnim čizmama. On će doći u Nike tenisicama i majicama sa smajlićem.

Njemačka je izgubila 2. svjetski rat. Fašizam je pobijedio.

To što je on davno rekao mi danas živimo.