Varšavska je ovih dana definitivno najbolji kafić u gradu. Mladi sviraju i pjevaju, s njima se vesele i oni stariji, nepoznati im ljudi donose kavu i kolače, ima i poznatih pisaca koji daju intervjue u kameru, glumci sa pozornice izgovaraju pametne rečenice, mali se ljudi u ovom kafiću pod otvorenim nebom osjećaju nekako veliko i moćno.
Danas sam dobila rješenje. “Počevši od 12.11.2009. godine osiguraniku Rudan Vedrana priznaje se pravo na starosnu mirovinu u svoti od 1644,83 KN mjesečno”. Na neki sam način sretna. Nikad nisam sanjala da će jednom i na moja vrata zakucati poštar i uručiti mi lovu, ma kako ona mala bila. Znam da je moja majka umrla a to dočekala nije.
A s druge strane, 1644,83Kn mjesečno?! Jesam li sama kriva? Jesam. Da daleke 1991. kao novinarka Hrvatskoga radija nisam “vrijeđala Tuđmanovu lentu” imala bih dvadesetak godina staža više pa bi mi poštar na vrata nosio 3700 kuna koliko dobiva moja kolegica kojoj vrijeđanje Tuđmanove lente nije padalo na pamet.
