Djeca

Hoće li se u Hrvatskoj ikad prestati govoriti o pički kao o gorućem problemu? Kad god su izbori pred vratima na hrvatskoj cesti leži hrvatska pička koju ujedinjenim snagama čereče hrvatski političari i hrvatski biskupi.

Bijeda nije tema, nikad nije ni bila, čak se i korona niječe iako nas opet grabi za vrat. Pička, pička, pička. Abortus, abortus, abortus. Abortus je ubojstvo znaju i Raspudić i Škoro i ostali mužjaci u hrvatskoj politici koji su ipak iskusniji i pametniji pa šute na tu temu. Što je abortus znaju i biskupi koji nikad pičke vidjeli nisu. Ubojstvo, ubojstvo, ubojstvo. GRIJEH! I nema većeg od njega!

Tko su kurviši? Kurviši su najčešće oženjeni muškarci koji varaju svoje žene, posebno veliki kurviši su oni koji napuštaju njih i djecu i odu s drugom, u pravilu mlađom jer „mlađe je slađe“. Ponekad neki od njih ode i sa starijom, ali se „starije“ ne rimuje sa „slađe“ pa se tako i ne doživljava. Kurviše se razapinje na križ zbog nejači koju su ostavili iza sebe i uplakane nesretnice pred kojoj je život staza posuta oštrim komadićima stakla.

Kad smo postale predmet? U moje vrijeme, bilo je to pred pedeset godina, žene su hodale svijetom polugole, grudnjaci nisu bili u modi, imale su pravo na obješene grudi, celulit i starost. Kupale smo se bez kostima, na javnoj plaži, nitko nije nevinoj dječici zbog toga pokrivao oči. Bile smo ljudska bića, nismo bile predmet!

Danas? Danas sam slučajno pročitala kako je glasnogovornica nekog nogometnog kluba postala „Vrela Beba“. Vidjela sam Vrelu Bebu. Ne znam što je govorila okupljenim novinarima. Uz nju polugolu sjedio je potpuno odjeven muškarac i znakovito se smiješio. Vlasnik portala skrenuo je čitateljima pozornost na njezine fotke u bikiniju. I zaista, na Instagramu je Beba još vrelija.

Živim na adresi iz naslova. Uličica je uska, nepregledna i dvosmjerna. Nema teorije da se mimoiđu dva vozila jer su na njoj uvijek parkirani automobili. Pa ipak, s vremena na vrijeme, vidim kako mojom ulicom juri neki opušteni luđak ili luđakinja. Ljeti čujem i motoriste kako glasno objavljuju svima koji ih moraju čuti, luđak na motoru, spašavaj se tko može. Neki ambiciozni voze na dva kotača.

Što bih mogla učiniti da u sebi ubijem smrtni strah? Nazvati nekoga iz Grada pa ga pitati kako je moguće da je seoski put dvosmjerna cesta? Znam u kakvoj zemlji živim pa nisam nikoga zvala, neću ni zvati. Jebe se gradskim očevima i majkama u kakvom su stanju gradska gubilišta.

Poštovana gospođo Kojić!

Vidim, plačete, vidim, čudite se zato jer su vam oteli dijete. Ja, manje slavna, prošla sam sličan put.

Moj unuk Krešo ima deset godina i jako je pametan. On je u stanju istovremeno, iako je dečko, jesti, piti, igrati igrice i govoriti sa curom preko mobitela.

Kraj je školske godine. Unuk Krešo jučer mi je rekao da je njegova učiteljica “krava”. “Zlato, ne smiješ tako govoriti, učiteljica nije “krava” nego su velike vrućine, zato si dobio dvojku iz prirode.”

Drage mame, dragi tate!

Imam unuče koje volim najviše na svijetu. Siroto moje u školi za ručak dobiva crve. Na stol mu je crve isporučilo hadezeovsko smeće koje je pobijedilo na natječaju. HDZ već desetljećima pobjeđuje u Hrvatskoj, kad ga sa trona zbaci SDP vidimo da se radi o istom sranju samo drugom pakovanju.

Ne, ne čudim se hrvatskim političarima, čudim se nama žrtvama. Zašto sjedimo doma pognute glave i šutimo čak i kad nam djecu hrane crvima?

Pepa Pig, tata Pig, beba Pig urlaju poput luđaka. Muž na mene reži. “Ne može li bar malo tiše?” “Krešo, molim te, stišaj ton, nonića boli glava.” “Ne boli me jebena glava, samo želim da umuknu jebeni Pigovi.” “Zašto urlaš”, čujem sebe kako urlam, “moj unuk je i tvoj unuk, reci mu ti da stiša ton.” Muž na noge navlači japanke i nestaje.

Kad sam bila dijete u osmogodišnje škole svraćali su liječnici i detektirali avetinjski mršavu djecu. Na moju sreću uvijek bi naletjeli na mene i stavili me na listu djece koja će na kraju godine otputovati na debljanje u Sloveniju. Za zaboravne ili neznalice, nekad se živjelo u zemlji koja se zvala Jugoslavija, Slovenija je bila jedan od njezinih dijelova, tamo se putovalo bez pasoša.

Kakav dobar osjećaj kad te autobusom iz Opatije odvezu do Matulja, pa na vlak, pa putuješ, putuješ, putuješ i evo te u slovenskom, malom mjestu, zvalo se, možda se još zove, Vransko. Tamo smo mi, mršava djeca opatijska, spavali u velikom, lijepom dvorcu. Sobe su imale visoke stropove, prozori su bili ogromni. Kad bih se rano ujutro probudila pogledala bih kroz jedan od prozora i u dvorištu vidjela seljaka sa naušnicom u uhu. Prao je kravi guzicu pokraj stoga sijena, na vrhu stoga bio je tranzistor, treštala je slovenska glazba, braća Avsenik. Nisam bila luda za Braćom, u Opatiji i Mošćeničkoj Dragi bili su u modi naši i talijanski pjevači.