Crkva

Nikad ni jedan muškarac na kugli zemaljskoj ne bi smio govoriti o abortusu. Onim bolesnicima koji misle da imaju na to pravo, svaka bi žena trebala reći, odjebi od moje pičke!

Ovaj tekst objavljen je 2.4.2003. godine u Nacionalu i kasnije u knjizi ”Kad je žena kurva, kad je muškarac peder”. Aktualan je svaki put kada se dileri straha odluče baviti ženskim pitanjima.

 

Dragi moj Ante, jučer sam te abortirala, kiretu ti je u srce uvalio mali, debeli ginekolog, ali, ne pišem ti zbog toga.

Telefoni mi zvone čitavo jutro. Stižu mi mailovi i poruke. Čitala sam ih do podna. Ležala sam u krevetu, na noćnom ormariću kava. Pokraj nje brdo čokoladnih bombona. Volim muža.  Da mi je netko rekao, kad sam imala dvadeset, da ću na pragu osamdesete…

Kad sam imala dvadeset bila sam opsjednuta muškarcima, ispitima i lovom na lovu. Ni u jednom od tih lovova nisam bila dobar lovac. Honorarno sam radila kao učiteljica, mnogo posla ni za što, svi su moji mužjaci bili kreteni, doduše moj je jedini kriterij kod izbora bio visina i duljina. U pravilu je duljina bila neupravno proporcionalna s visinom.  To otkriješ tek kad otkopča hlače, a onda je kasno. U moje vrijeme cure su bile pristojne, sve smo vlasnike onih centimetara uvjeravale da ne vidimo ono što smo vidjele. Tek pedeset godina kasnije su ženska naučna istraživanja pokazala da je duljina bitna. Ispiti su mi bili noćna mora jer me studij nije zanimao. Ni moj ni oni drugi.

Čitam reportaže iz hrvatskih bolnica. Patnje medicinskih sestara i liječnika koji se bave bolesnima od korone su nadnaravne. Navuci skafander, skini ga, znoji se, tresi se, radi u smjenama koje traju dovijeka, odjebi privatni život, gledaj ljude na samrti koji moraju umirati bez ikog „svog“ u blizini boreći se za posljednji dah. Koliko je to strašno!

Imam iskustva sa smrću kao što ga imaju svi stari ljudi. Umrli su mi roditelji, prijatelji, sestra. Neke sam smrti gledala iz prvog reda. Sjećam se kako mi je umirala sestra. U svakoj ruci jedna cijev, kisik joj je šištao u nos, gušila se, rekla mi je da se osjeća kao da je stalno pod vodom, nikako da ispliva. Otrčala sam do liječnika i zatražila pomoć. „Ona se davi, raširite joj nekim lijekom pluća.“ Doktor me pogledao: “Gospođo, ona više nema pluća.“ Umrla je bez „svojih“ u blizini.

Svi su oko mene usrani. Peru ruke tri puta prije jela, jednom za vrijeme, a nakon svake nužde bar pola sata iznad bidea trljaju međunožje, pa onda opet operu ruke. Jasno mi je, ne morate vikati na mene, zašto ste nervozni, ne sjede baš svi Hrvati i Hrvatice satima na bideu, mnogi ga nemaju. Govorim o onima koji ga imaju.

I ja ga imam. Služi mi za pranje nogu prije spavanja, neka ovo ostane među nama, jedina sam u Hrvatskoj koja se ne tušira svaki dan. Dobro, dobro, ima i onih koji nemaju kupatilo, govorim vama koji ga imate. Ne tuširam se devet puta dnevno i ne perem ruke tristo puta dnevno jer sam negdje pročitala da ljudskom tijelu treba koža.

„Čuvajmo starije“, slušam već mjesecima. Spadam u „ranjivu skupinu“ jer imam sedamdeset plus. U posljednje vrijeme u „ranjive“ ubrajaju i one pedeset plus.

Ne gledam televiziju, ne slušam radio, ne čitam portale koji iz sata u sat objavljuju broj „zaraženih“ ili zaraženih. Kad je krenuo cirkus s koronom na svojoj sam stranici prenijela razgovor s poznatim njemačkim liječnikom koji je rekao da postoje i lažno pozitivni i lažno negativni nalazi.

Hrvatsko Ministarstvo istine, čini mi se da se zove Faktograf, zamutilo je njemačkog doktora i spriječilo da njegove riječi stignu predaleko. Danas svi znamo da postoje lažno pozitivni i lažno negativni testovi, u međuvremenu je njemački fejknjuzer pao u zaborav.

Čitam na portalima kako jedna od zvijezda na hrvatskom medijskom nebu objavljuje javnosti da negdje u Hrvatskoj postoji muškarac koji sestrama iz marketa donosi uloške. To je brejkingnjuz. Zvijezdi Hrvatici koja nikako da postane zvijezda repatica šalju se lajkovi, brat je heroj, a ne zločinac, „nažalost nije slobodan“….

Stara sam i glupa i ne razumijem vrijeme u kome ću još malo živjeti. Vratit ću se u bolju prošlost. Netko bi trebao reći mladim ženama koje bjesomučno na Instagramu lajkaju Nosača Uložaka da su i u naše vrijeme za nas muževi i dečki kupovali uloške. Mi smo mislile da je to normalno i da je menstruacija normalna. Da nam je netko rekao da će za pedeset godina u Jugoslaviji menstruacija kao pojava biti top tema, da ćemo imati Hrvatsku nismo mogle zamisliti, rekle bismo mu da krene na dugotrajno liječenje. Očito smo u paketu sa demokracijom i Hrvatskom dobili ogromno jato kokošiju koje se ne gasi već godinama.

Naše televizije, ona koju plaćamo posebno i portali, širom su otvorili vrata svim ambicioznim hrvatskim luđacima i luđakinjama. Gospoda seru što im padne na pamet, posebno su osjetljiva na hrvatstvo, Domovinski rat, jame, abortus, četnike, Tita, bratstvo i jedinstvo, čistoću jezika…

Kad sjašu sa abortusa, zajašu na Srbe i obrnuto. Svaka od izjava tih spodoba u trenu postane brejkingnjuz. Novinari kreću s kruškama prema ogavnim njuškama, a narod čita, sluša, gleda pizdarije i hvata se za glavu. Sve te gadove i gadure mi plaćamo.

Hoće li se u Hrvatskoj ikad prestati govoriti o pički kao o gorućem problemu? Kad god su izbori pred vratima na hrvatskoj cesti leži hrvatska pička koju ujedinjenim snagama čereče hrvatski političari i hrvatski biskupi.

Bijeda nije tema, nikad nije ni bila, čak se i korona niječe iako nas opet grabi za vrat. Pička, pička, pička. Abortus, abortus, abortus. Abortus je ubojstvo znaju i Raspudić i Škoro i ostali mužjaci u hrvatskoj politici koji su ipak iskusniji i pametniji pa šute na tu temu. Što je abortus znaju i biskupi koji nikad pičke vidjeli nisu. Ubojstvo, ubojstvo, ubojstvo. GRIJEH! I nema većeg od njega!

Mnoge moje prijateljice vole gledati Raspudića.  Sve one, pa i ja, kad ga vidimo na ekranu poželimo da „bude lijep i šuti“. Naše molbe nikad nisu uslišane. Raspudić svaki put na televiziji govori i razajebe nam gušt. Tako je bilo i u Nedjeljom u dva.

Zašto se nekim mojim prijateljicama i meni sviđa Raspudić, kad šuti? Zato što se u hrvatskom javnom prostoru ne može vidjeti dva metra muškog mesa koje može biti odmor za oči. Raspudić je visok, plećat, ima gustu kosu, nema trbušine…

Kad smo postale predmet? U moje vrijeme, bilo je to pred pedeset godina, žene su hodale svijetom polugole, grudnjaci nisu bili u modi, imale su pravo na obješene grudi, celulit i starost. Kupale smo se bez kostima, na javnoj plaži, nitko nije nevinoj dječici zbog toga pokrivao oči. Bile smo ljudska bića, nismo bile predmet!

Danas? Danas sam slučajno pročitala kako je glasnogovornica nekog nogometnog kluba postala „Vrela Beba“. Vidjela sam Vrelu Bebu. Ne znam što je govorila okupljenim novinarima. Uz nju polugolu sjedio je potpuno odjeven muškarac i znakovito se smiješio. Vlasnik portala skrenuo je čitateljima pozornost na njezine fotke u bikiniju. I zaista, na Instagramu je Beba još vrelija.