Crkva

Bosanskohercegovački kardinal Vinko Puljić održat će u sarajevskoj katedrali, kako je sam rekao, „svetu misu za nevine žrtve“. Njegove „nevine žrtve“ su svi koji su nastradali na Bleiburgu. Ima li ikoga na ovim prostorima tko nije čuo za „bleiburške žrtve“? Svi smo čuli, znamo tko su.

Ne, ne i ne! Ne mogu vjerovati. Čitav svijet davi korona, milijuni ljudi ostaju bez posla, na stotine tisuća nesretnika umire, Hrvatska je na rubu smrti, na jesen će sigurno umrijeti u jezivim mukama, a „mi“, preciznije vlast, još preciznije, premijer Plenković, hrabro stupa u mračnu, neslavnu, prljavu hrvatsku prošlost.

Trideset godina živim u Hrvatskoj. Trideset godina je Hrvatska zemlja jadnih građana, bolesno bogatih kriminalaca, korumpiranih političara i sudaca, razularenih “dragovoljaca” koji nisu ratišta vidjeli, svećenika djecojebaca koji žive u raskošnim dvorcima. Trideset godina Hrvatska je zemlja u kojoj je sve u raspadu jer našom zemljom vladaju zločinci.

Kad sretneš prijatelja i pošalješ ga da gleda neki film, on uvijek pita, o čemu se u filmu radi?

U Katoličkoj crkvi u Hrvata postoje dvije struje. Jedna je huliganska, druga “civilizirana”. Na čelu one huliganske barjakom maše biskup sisački Košić. Njega odavno nitko ozbiljno ne doživljava, ali kad na osebujan način prijeđe sve granice ljudima opet postane zanimljiv. Na Božić je održao misu i, očekivano, krenuo grmiti protiv abortusa. On zna da će se u Hrvatskoj “za dva mjeseca” raspravljati o zakonu koji će legalizirati “ubojstva” pa eto, Božić je pravi dan da ovce nešto o tome čuju. I čule su ono što nikad čule nisu.

U Brseču, krasno mjestašce nedaleko od Opatije, živi umirovljeni svećenik M.G. Proslavio je osamdeseti rođendan, ali život mu nije nimalo miran. Stalno mu netko nešto krade. Srećom, hrvatska P koja baš ne izlazi na mjesto zločina ako se ne radi o Zločinu, probleme svećenika M.G. shvaća ozbiljno.

Meni je mama jučer rekla, da Krešo ti si nepismen i da moram pisati dnevnik svaki dan. Ne ide ti ije je, ne ideti č i č i još ti ne ide veliko i malo slovo, kad napišeš ja ću onda pokazati tati neka malo vidi, nešto se mora napraviti. To je bilo jučer, a što je bilo večeras ću napisati večeras.

Volim kardinala Bozanića. Ne glasa se često ali kad se oglasi onda to odjekne. Ovih nam se dana ukazao jer je Uskrs na vratima. Najveći katolički praznik.

Unuk Krešo dolazi k meni samo kad njegovi roditelji nemaju drugu opciju. Šteta, muž i ja jako volimo Krešu.

Kad sam bila djevojčica išla sam u crkvu, moji roditelji još idu, mi smo katolička porodica, ono, baš KATOLIČKA. Zato sam ja kad sam bila djevojčica išla u crkvu. Na moj dvanaesti rođendan bila sam u crkvi, onda mi je naš pop Frane rekao da neka idem s njim malo otraga pa sam išla. Pop Frane je sa sebe skinuo haljinu, pa je raskopčao šlic, pa je izvukao debeloga pišonju i rekao mi, puši! Mi smo pušili iza škole, ali ja nisam vidjela cigarete pa sam pitala našeg popa Franju da gdje su cigarete. On mi je pokazao svoga pišonju i rekao, otvori usta. Sve sam ispričala mami pa mi je mama usta oprala sapunom.

Neki od nas znaju u kakvoj zemlji živimo, u velikoj smo manjini, neki naslućuju, većina, nadam se, pojma nema. Ono što je učinio Index je najbolje što se Hrvatskoj dogodilo otkako je ima. Za one koji ne znaju, Index je objavio snimku “predavanja” jednog popa, ime zaista nije bitno, u jednoj osmogodišnjoj školi. Ni ime škole nije bitno. Govor prepun mržnje snimio je učenik, trenutno jedini istinski hrvatski heroj. Njegovo ime jest bitno, ali bolje da ga ne znamo.