Crkva

Krenuli smo prema Orebiću. Tamo sam s Bivšim provela najljepše dane u životu. Novome i meni trebao je odmor. Novinari su puni zlobe. Stara žena nema pravo držati za ruku mladog muškarca jer sve na njoj visi? Starim muškarcima su međunožja ravna poput autoputa Zagreb – Beograd. Koga briga.

Još kad u borbu za ženska pravu krenu „feministice“. Jedna od najvećih rekla je za poznatu izreku  „Nema džabe ni u stare babe“ da je „seksistička“. Može li tuplje? Nekad su se slavile stare babe, one nisu davale džabe. Živimo u perverznom dobu u kome je nezamislivo da bilo tko išta od stare babe traži, o naplati da se ne govori. Zašto ugledne feministice ne razumiju kurca tebe?

Izašli smo iz opatijskog parka i uputili se prema kavani Kontinetal. Sišla sam niz stepenice, crnu vjenčanicu pridržavala mi je kuma Hela. Htjela sam se presvući za bračno putovanje. Konobarica nam je, nakon što smo naručili kave i vodu, rekla da je šifra za WC 3030# Ako vam zatreba, jako, jako je uredno. Uz Helinu pomoć jedva sam sa sebe skinula haljinu i uski bodi u kome sam se osjećala kao kit u tajicama. Oslobodila sam se, navukla crnu majicu i crne lanene hlače.

Udavače su ovih dana došle na svoje. Iza njih je krvava borba za pravo da u nekom parku ili stanciji  kažu DA u nazočnosti stotinu ili više svečano odjevenih ljudi. Zahvaljujući odlasku korone na, vjerojatno, kraću pauzu, horde žena bez poželjnog statusa hrle prema buticima, frizerima, šminkerima i prodavaonicama cipela da bi se opremile za „najljepši dan u životu svake žene“.

Koliko sva ta frka uopće ima smisla u dvadeset i prvom vijeku kad ljubavi najčešće traju jednu noć, a ženama koje razbijaju glavu u kakvu vjenčanicu uvući dijetom izmučeno tijelo udaja ne znači uvijek i rješavanje financijskih problema?

Hrvatska je zemlja u kojoj ni jedna djevojčica nije sigurna. Nikad. Ni navečer, ni ujutro, ni noću, ni u parku, ni u školi, ni kod kuće, ni u crkvi. Svakoga dana u nekom gradu ili selu ruke mužjaka zgrabe neko žensko, ižive se nad njim, odbace ga poput krpe, žive ili mrtve. Mrtve i kad je živa. I?

Žene na čelu kojekakvih udruga dižu nježne šake, prema nebu lete crni baloni, koliko mrtvih žena toliko balona. Zločinci nakon dan, dva ili deset ili trideset dana izlaze iz pritvora pa za šankom prepričavaju što su radili dok je četrnaestogodišnja „kurva“ zazivala mamu.

Grupa divljaka je u Borovu Selu u pratnji policije urlala : “Ubi, ubi Srbina!“.  Navodno „navijači“. Narušavali su javni red i mir. Normalnima je jasno da je to bilo kazneno djelo „javnog poticanja na nasilje i mržnju“. Za takvo nedjelo predviđena je kazna do tri godine zatvora, za organizatore do pet.

U Hrvatskoj se ništa ne odvija spontano. Dečki nemaju kune u džepu. Za pivu i sendvič urlat će što god naručiteljima padne na pamet. Tko su naručitelji nećemo saznati.

U posljednje vrijeme stalno čitam o silovanim ženama i paklu kroz koga prolaze i iz koga nikad nisu izašle.

Zašto je silovanje doživotna trauma? Sve silovane žene znaju odgovor na to, ali sve mi smo silovane, a ja odgovor na to ne znam. Zato jer sam neobrazovana? Ili sam bešćutna? Mrzim sebe? Ne mogu izaći iz doživotne traume pa vidjeti istinu?

Ljudski doživljaj definira društvo. Društvo „zna“ što je trauma, društvo „zna“ da je silovanje neizlječiva bol jer ono „ubija i dušu i tijelo“. Da li ženska duša zaista čuči u pički? Kad u žensko gnijezdo u kome čuči duša prodre stranac, on je istovremeno bomba koja razara i tijelo i dušu? Ono što je razoreno nikad se više neće spojiti, u maloj rupi dogodio se smak ženskog svijeta.

Umro Milan Bandić. Očekivano, lešinar(i), „novinari“ koji su od njega dobivali tisuće kuna, krenuli su čerečiti mrtvo tijelo. Gadljivo, odvratno, gnjusno, očekivano.

Tko je bio Milan Bandić? Bandić je bio političar, dakle, član mafije. Bit ću precizna. Član esdepeovske, hadezeovske i crkvene mafije. Kako je čovjeku koji je došao iz sela bogu iza nogu uspjelo postati gradonačelnikom Zagreba, glavnog grada jedne zemlje? Cinici će reći, kakav grad takav gradonačelnik, kakva zemlja, takav političar. I bit će u pravu.

Naš Zoki, „predsjednik s karakterom“, opet je uzburkao hrvatsku javnost. Bila sam sigurna da nakon dosadašnjih nastupa ne može više i ne može dalje. Prevarila sam se. Takvi čovjeka uvijek iznenade. Može Zoki bolje, uvijek Zoki može bolje, još nije doživio orgazam.

Pa ipak…On misli da Udruga B.a.B.e. ima „glupo i neduhovito“ ime. ?! Čovjek je iz Dalmatinske zagore, iz Sinja? Nije moguće da je Dalmozagorac zaboravio da „baba“ u Sinju i ostaloj Zagori znači baka? Zaboravio je da mu je „baba“ pekla palačinke, pričala mu priče, grlila ga, ljubila, voljela onako kako to samo mogu bake, none i sinjske babe?

Ana je od malena željela postati glumica. Svi su joj govorili, glumice su kurve. Jebat će te raznosači kabela, scenski majstori, ton majstori, glumci, režiseri…

Ljudi svašta seru. Ana je otišla na prijemni. Profesori koje je gledala na ekranima, neke i u kazalištu, tražili su od nje da bude kuja koja čeka da je zaskoči pas. Odglumila je. Član komisije, stariji, bradati gospodin zamolio ju je da ga sačeka u kafiću u blizini Akademije. Sjeo je za njen stol i rekao da može položiti ispit samo preko njegova mokrog kurca.

Već godinama se čitave skupine ljudi procjenjuju na osnovu kojekakvih „ispitivanja“. Budale koje se hvataju na „rezultate“ mogu saznati da Hrvati najviše „mrze Srbe“, ne žele „stanovati u blizini Roma“, i ne bi htjeli da im „sin oženi muslimanku“. Hrvati su mrzitelji, ksenofobi, zli, za razliku od Finaca koji ne mrze Srbe, žele stanovati u blizini Roma, a Šveđani jedva čekaju da im sin oženi muslimanku.

Internet trpi sve pa tako i ovakve „istine“. Ništa ne može biti manje istina od onoga što nam prodaju kojekakve agencije za ispitivanje koječega. Ne, nije istina da Hrvati mrze Srbe, nije istina da Srbi mrze Hrvate, da ne idem dalje, i nije istina da su Srbi i Hrvati „dobri“ samo za vrijeme poplava i potresa.