Oko mene moji vršnjaci, ogorčeni roditelji.
Ana ove zime nije imala love za drva. Svi su joj računi blokirani jer joj biznis ne ide. Prijatelj joj je poslalo tisuću eura na kćerkin račun. Kći je majci odbila tu tisuću od love koju joj majka duguje, majka se ubija radeći ali u Hrvatskoj to ne pomaže. Smrznuta Ana lila je svoje suze u moj mobitel. “Smrznut ću se.” “Nećeš”, rekla sam, “samo joj reci da ćeš priču staviti na fejs.” Pa je Ana dobila lovu.
Ja sam u prizemlju, On je na katu. Kašlje poput vola koji želi nagovoriti mesara da mu zbog bolesti odloži udarac električnim maljem. Strašno je to slušati, a pomoći niotkuda.
Nazvao je nekoliko liječnika, ne može sjesti u auto, ja ne vozim, svi naši prijatelji su izgubili vozačke zbog starosti, djecu se ne usuđujemo zvati jer On možda nije na samrti pa da ne dolaze badave… Red jezivog kašlja, red zastrašujućeg hropca…
Drage moje, dragi moji!
Mnogi ste mi pisali, hvala vam, i tražili od mene objašnjenje zašto se ne javljam. Odgovor je kratak iako mutan, ja sam poluslijepa.
Čitam reportaže iz hrvatskih bolnica. Patnje medicinskih sestara i liječnika koji se bave bolesnima od korone su nadnaravne. Navuci skafander, skini ga, znoji se, tresi se, radi u smjenama koje traju dovijeka, odjebi privatni život, gledaj ljude na samrti koji moraju umirati bez ikog „svog“ u blizini boreći se za posljednji dah. Koliko je to strašno!
Imam iskustva sa smrću kao što ga imaju svi stari ljudi. Umrli su mi roditelji, prijatelji, sestra. Neke sam smrti gledala iz prvog reda. Sjećam se kako mi je umirala sestra. U svakoj ruci jedna cijev, kisik joj je šištao u nos, gušila se, rekla mi je da se osjeća kao da je stalno pod vodom, nikako da ispliva. Otrčala sam do liječnika i zatražila pomoć. „Ona se davi, raširite joj nekim lijekom pluća.“ Doktor me pogledao: “Gospođo, ona više nema pluća.“ Umrla je bez „svojih“ u blizini.
Korona ne posustaje. Srećom, svi su hrvatski pacijenti odlično, imaju “blage simptome”, leže u izolaciji i uživaju. Oni koji su se vratili doma iz Italije sami su sebe stavili u karantenu da ne bi zarazili druge.
Znam jednog od takvih. Kiše, ne “u rukav” kako bi trebao nego u sve oko sebe. Putuje od šanka do šanka, informaciju da je stigao iz Milana krije k’o zmija noge. Mnogi od nas znaju da je lik hodajuća korona, ali on ne vjeruje ni u izolaciju ni u koronu.
Godinama bolujem od fibrilacije atrija. Ležiš u krevetu, potpuno opuštena, a onda ti srce krene u grlo, loviš dah, uzalud, jasno ti je da umireš, znaš da ne umireš, a više od svega želiš umrijeti. U tri ujutro u usta ubaciš šaku tableta i moliš boga da prođe.
Nema mnogo ljudi starijih od mene ali Umberto Eco jest. Sjećam se kad sam pred sto godina pročitala jednu od njegovih kolumni u kojoj je opisivao muke čovjeka koji sjedi u avionu i sprema se popiti novi lijek. Dugo je proučavao nuspojave i strašno je bio ljut što je na papiriću velikim slovima bilo napisano kako lijek može imati jezive posljedice ako je bolesnik alergičan na sastojke lijeka. Kako čovjek može znati da li je alergičan na nešto što će prvi put progutati?
Danas se riječkim Korzom vuklo nekoliko kolona, zaštitari su budno pazili da se čekači na porciju ribica međusobno ne pobiju. Nisu se ni gurali, ni mlatili, ni vikali jedni na druge. Koračali su polako i pristojno prema onima koji će im udijeliti ručak u plastičnoj posudi.
Prijatelj koji umire od raka rekao mi je da se ne opterećuje ni sa čim osim strahom da će se pokvariti aparat kojim ga zrače. “Prezračit” će mu prsa pa će na ovaj rak dobiti još jedan. Smijao se mršav poput kostura. Htjela sam mu reći kako mi je čudno da hrvatski liječnici štrajkaju samo zbog svojih plaća, nikad zbog stanja bolnica u kojima rade. Odustala sam.
Danas možemo na kioscima kupiti “ljubavni priručnik” “Kako zavesti koga poželite”. Blaženo novo doba, ima odgovor na sva pitanja osim na pitanje, kako reći zbogom. Zaista, kako reći zbogom umirućoj majci, bratu, sestri, mužu? Kako reći zbogom svome djetetu?
