Danas sam uz pomoć muža bila u gradu. Osjetila sam da će moje noge to izdržati. Taxi nas je dovezao do vrata Neurotha. Prelomila sam. Ipak sam uzela slušni aparat jer mi je život u buretu postao nepodnošljiv. Što to govori onaj tko u mom pravcu otvara usta?
Ako se čovjek ičega boji onda je to rak. Ne toliko bolesti koliko liječenja.
Ne sjećam se kad sam bila mala ispod zvijezda. Djeca oko mene bila su niža, tetka mi je iz Trsta donosila traperice kad ih nitko nije imao, mlatila sam se s užitkom i skakala u more s najviše stijene u Mošćeničkoj Dragi.
Dvije godine umirem i ništa se ne dešava. Doktori su mi obećali brzu smrt, ukućani skrivaju koliko im je dosta. Loši smo glumci.
Jučer sam po tko zna koji put ušla u bolnicu. Jedva sam napravila tri koraka, tri koraka su maraton za ovakve poput mene, i srušila se u stolicu.
Čitav se život borim s vjetrenjačama. Kad pogledam unazad… Ne znam tko mi nije bio s druge strane nišana.
Pisac piše o temi koja ga čačka ali ne znači da piše o sebi.
Smije li se umirati a da to bude prihvatljivo?
Jebote, koji davež. Kemo, imuno, zračenja, bolnica, bolnica, bolnica…
Mi koji imamo rak postajemo lagano nemirni kad nam je kontrola na vratima. Za koji dan ću sjesti pred moje liječnike i čekati što će učiniti sa svojim palcem. Hoće li ga dignuti u zrak ili okrenuti prema betonu obloženom nekom plastičnom masom.
