Žene su lako kvarljiva roba. Najviše vrijede između petnaeste i devetnaeste. Kad navrše dvadeset i pet lagano su načete, u tridesetoj prezrele. Hvata ih panika. Nije lako šetati gradom i nalijetati na ugašene muške poglede. U četrdesetoj, iako znaju da su otpisane, skraćuju suknje, pumpaju sise, ugrađuju umjetne jagodice, u guzicu umeću silikonske polulopte, sve u jalovoj nadi da će izgledati kao da im je dvadeset i devet.
Izjeda me što živim u svijetu kojim vladaju muškarci a toliko ima pametnih žena o kojima se malo čuje. Zato sam danas uživala gledajući gospođu Snježanu Kordić, lingvisticu, koja se usudila na Hrvatskoj teve reći da su hrvatski, srpski, bosanski i crnogorski jedan jezik. Našim, mislim, hrvatskim lingvistima je neprihvatljivo to što ta žena govori iako naglašava da samo citira svjetske lingviste. Srpski lingvisti je također drže ludom.
Živimo u svijetu u kome je trendi baviti se borbom za prava manjina. Na dostojanstven život imaju pravo crnci u Americi, bijelci u Južnoafričkoj Uniji, šepavi, grbavi, pederi, djeca sa posebnim potrebama, starci, djeca bez roditelja, psi lutalice, napuštene mačke… Jedina skupina koja diljem svijeta nema baš nikakvo pravo na pravo da ne bude zlostavljana su žene. Siluje ih se jednako u Indiji i Švedskoj, vrijeđaju se preko svih mreža, dečki ih mlate u svakoj školi u svakom dijelu kugle zemaljske.
Što je ono najgore što se ženi može dogoditi? Da je jebe otac, brat, sin, Duh Sveti? Najgore je kad ženu službeno mora jebati predsjednik države. Svaki predsjednik države je, prije nego postane predsjednik države, običan muškarac. Ne previše pametan, ne previse lijep, smije biti glup, bešćutan svakako, lažljivac obavezno, obrazovan vrhunski ili polupismen, izvrstan muzičar, sjetimo se Clintona, manje izvrstan kompozitor, sjetite se…
Sudeći po tekstovima u novinama i na portalima za nas žene ljeto je godišnje doba kad se moramo posebno potruditi da bismo Ga zadržale. Postoji nekoliko tisuća načina. Danas sam saznala da bih morala muža s vremena na vrijeme pogledati “onako teleći” i “onako zaljubljeno”, nepoznati autor tvrdi da sam ga tako gledala pred dvadeset i pet godina.
Kad u Indiji ili na nekom drugom nama predalekom kraju svijeta dvojica divljaka siluju ženu to u Hrvatskoj postaje vijest koja prekida sve programe, prevedeno na razumljiv hrvatski jezik, brejking njuz. Bože, kakvi divljaci žive tamo daleko i predaleko? Kad u Hrvatskoj raspomamljeni mužjak koji je u slobodno vrijeme policajac, Mario Slabinjac, iz automatskog oružja ubije bivšu ženu Blaženku Slabinjac i njenog partnera Ivicu Hajdukovića to i nije neka vijest.
Koliko žena u meni ima?! Tko sam ja žena? To je ona ženska koja mrzi kuhanje a ipak četiri puta tjedno u kipuću vodu baca torteline kupljene u marketu pa na njih istresa umak od rajčice iz staklene boce pa onda njen muž to pojede. I još mora reći, bože, rođena si s kuhačom u ruci.
Otkako znam za sebe čitam u ženskim listovima, danas na netu, kako se s Njim zbližiti, sačuvati Ga, spriječiti da brisne, omrznuti Mu ostale ženske…
Ovaj tekst objavljen je 2.4.2003. godine u Nacionalu i kasnije u knjizi “Kad je žena kurva, kad je muškarac peder”. Aktualan je svaki put kada se dileri straha odluče baviti ženskim pitanjima.
Tekst “Kad je muškarac peder” u Nacionalu je objavljen nakon “Kad je žena kurva”.
