I Amerika plače

Čitav je svijet na ekranu vidio Obamine suze. Tresao se, jecao, pozivao na Boga i Njegovu milost, slao svu svoju ljubav pobijenoj dječici i učiteljicama. Toplo saučešće uputio je očajnim roditeljima i tješio cijelu naciju. Ovo se više ne smije ponoviti. Što se ne smije ponoviti? Više nikad neće u Americi luđak sličan Adamu Lamzi uzeti automatsku pušku u ruke i pobiti dvadesetoro djece i njihove učiteljice? Zašto neće? Tko će ubojicu spriječiti? Zakon po kome će američki učitelji imati pravo nositi oružje za vrijeme nastave? Ameri i njihovi trgovci oružjem zaista su maštoviti. Kako automatskim puškama, bombama i snajperima misle spriječiti ubijanje djece to samo oni znaju.

Mene uznemiruje nešto drugo. Zašto je vijest o ubijenoj američkoj djeci Vijest? Znamo kako su se zvala, koje su bile posljednje riječi jedne od učiteljica, što su rekli tužni roditelji, koliku je alimentaciju bolesnom ubojici plaćao otac.  Majka mu je bila luđakinja zaljubljena u oružje. Kod kuće je imala čitav arsenal a sinove je vodila u streljanu da ne pogriješe kad odluče koknuti nekoga. Nije računala da će jedan od sinova koknuti nju a onda bez greške onoliku djecu.

Obama će odletjeti u gradić Newtown i tamo se roditeljima ubijene djece i građanima pridružiti u bdijenju. Strašna Vijest pokosila je i papu. I on će moliti i bdjeti i tugovati i plakati. Mrtva djeca čak i papu gađaju u srce.

Priznajem, sve me manje diraju američke priče o njihovoj pobijenoj dječici. Kad sam vidjela Obamu kako na mom ekranu briše suze ništa mi nije bilo jasno. Zašto plače najmoćniji čovjek na svijetu, vođa Sjedinjenih Američkih Država? Još se nije naviknuo na smrt dječice?  Ne vjerujem mu. Koliko je stotina djece pobijeno u Afganistanu, uvijek američkom “greškom”. Jesmo li ikad saznali imena te djece? Motive ubojica? Koliku su im očevi plaćali alimentaciju, što im je radila mama, da li su bili autistični ili su samo branili demokraciju? Iračka djeca? Egipatska djeca? Sirijska djeca?  Libijska djeca? A siročići iz Gaze? Kako su se zvala sva ta pobijena dječurlija?

Naravno da je neukusno uspoređivati pobijene male Amere i musave, tamnopute bebe, buduće talibane i teroriste. Nemaju oni jedni s drugima nikakve veze. Dječica iz Newtowna su žrtve luđaka, sva ostala djeca su samo kolateralne žrtve koje su se našle u krivo vrijeme na krivom mjestu. Tko ih jebe.

Da mi se baš ne zamjeri da se zalažem za ljudska prava muslimana koji su teroristi već u očevim jajima što je sa našom djecom? Koliko će naših malih jadničaka crknuti od američkih bombi obogaćenih osiromašenim uranom i bačenih u Jadransko more? Zašto umiru mali Srbi? Kako se zovu? Mali Kosovari imali bi ćelave glave kad bi tamo  bilo love za kemoterapiju.  Ima li tamo djece koja imaju ime a nemaju rak?

Obama ne zna da oni postoje. Čuo je samo za onih dvadeset pa suze roni i vješa crnu zastavu na sve državne američke institucije. Proglasio je i četverodnevnu žalost. Amerika će zbog 27 mrtvih biti četiri dana zavijena u crno. To što  ogroman komad svijeta zbog Obame i njegovih prethodnika već desetljećima nosi  crninu nikoga nije briga. Ja suosjećam s tim žrtvama. Neka počivaju u miru. Možda će jednom ipak svanuti dan kad ćemo saznati njihova imena i presuditi njihovim ubojicama?