Slušamo, gledamo, čitamo kroz kakve je paklene muke prolazilo troje naših političara, Pusić, Bebić, Mrsić, na putu od Japana do Hrvatske. Televizije su nam pokazale rutu njihovog aviona, pa rutu njihovog automobila, siročići su putovali danima da bi, najzad, stigli na cilj, kako reče onaj Bebić, \”bez gubitaka\”.
Novinari su bili oduševljeni činjenicom da se u istim kolima vozilo troje toliko različitih ljudi. Različitih? Postoji li razlika između, primjerice, Bebića i Pusić? Gdje netko vidi razliku? Tko je Mrsić ne znamo. Zašto se očekivalo da će se trojka međusobno umlatiti kad ima isti cilj: provesti život mlateći praznu slamu diljem kugle zemaljske.
Zanimljivo je da sve znamo o njihovom povratku u Hrvatsku a pojma nemamo što je to troje radilo u Japanu. Saznali smo samo da je Bebić Japancima objašnjavao kako moraju piti crno vino i maslinovo ulje. Pusić? Mrsić? Tko zna da li su i oni Japancima preporučili kako da očuvaju svoj, kako piše na teletekstu RTL-a, \”krvožedni sistem\”?
I dok su nam novinari do sitnih detalja opisivali putovanje našeg trojca, mnogo se manje govorilo o neputovanju naših političara u Poljsku. Poljska je nama prijateljska zemlja, u jednom trenutku poljskome se narodu dogodila neopisiva tragedija.
Da li je moguće da je Josipoviću ili nekom drugom bilo nemoguće sjesti u automobil i otići odati počast mrtvom poljskom predsjedniku i njegovoj ženi? Smije li islandski oblak biti isprika za takvu nacionalnu sramotu? Zašto je našim političarima Japan tako blizu a Krakov na kraju svijeta?
Žalosno je što ti veseljaci pojma nemaju da je cerekanje, hihotanje i prepričavanje zgoda sa skupog izleta krajnje neprimjereno u zemlji u kojoj ljudi više nemaju po čemu kopati. Onaj Mrsić je rekao da su putem pričali viceve o Hasi i Muji. Zašto se Haso, Mujo i Fata nisu zabavljali u Zagrebu?
A i ti ljudi koji više nemaju po čemu kopati. Tko su ti ljudi? To su oni koji su u Jasenovcu jednima pljeskali drugima zviždali kao da se nalaze na jednom od naših stadiona. Nitko im nije rekao da je Jasenovac stratište, da se tamo treba pokloniti žrtvama, u miru, u tišini, bez buke, dreke i galame. Jedni putuju kamo ne treba, drugi urlaju gdje ne treba, u kakvoj mi to zemlji živimo?
Bebići, Pusići, Mrsići, Josipovići…Bebić je rekao, \”vratili smo se bez gubitaka\”. Za koga je to dobitak?
Mene samo zanima bez kojih to gubitaka??? Naime, zatocena sam s deckom u Tokiju gdje smo isli na pred-medeni mjesec. I mi bi se rado bili zrtvovali i isli tolike pobrojane kilometre raznim prevoznim sredstvima, no mi nemamo 20-30 tisuca kuna po glavi za novu avio kartu recimo do Isranbula i osudjeni smo cekati da nam se aviokompanija kod koje imamo povratak smiluje i ustupi neko mjesto na prebukiranim letovima. Jasno da Bebic nije imao gubitaka kada mu ovu kartu placam i ja i moj decko i svi vi, a dodatni novac koji smo ustedili za vjencanje sada moramo trositi na neplanirano
produljenje boravka… Taj gubitak nam nitko ne
namjerava refundirati, da ne kazem da su nas i na
poslu ocekivali u ponedjeljak. Al jadan Bebic, meni je jako drago
da on nije imao nikakvih gubitaka…
Odavno sam se prestala čuditi, nije mi samo jasno kada će se ovo jadno stanje uma i duha kod nas u HR promijeniti!? Ovo se više ne da gledati, slušati. trpjeti.. gdje da odem, što da radim a da me ne hvata bijes i malodušje?
Vedrana, u potpunom si pravu!!!!
Samo mi koj razmišljamo isto kao i ti, šta možemo napraviti???
Prešli su sve granice, a ne znam se gdje je takvim glupostima kraj? Sve je to više neizdrživo!!!!
http://artificiallife.blog.hr/
postoje ljudi
evo čitajte njih i naučite nešto, a ko je uopće znao da su tamo dulje nego što su htjeli i kog je briga bilo, nisu nas jebali u mozak svojim strahom i herojstvom… pametno, duhovito, lijepo..kao da smo bili u japanu z njima a nismo im platili…