Moj poljski prevoditelj Gregor ispričao mi je fenomenalnu anegdotu. On i žena iznenada su dobili dvije karte za kazališnu predstavu koju su svakako željeli vidjeti. Imali su malog sina, njihova teta čuvarica je srećom bila doma. Zatražili su od nje da uskoči.
Koja sam ja sretnica! U Poljskoj mi je izašla peta knjiga, autobiografija „Ples oko Sunca“. Izdavač Drzewo Babel, prevela ju je Marta Dobrowolska-Kieryl. Sigurna sam, uskoro će se otvoriti granice, iglama ćemo pobijediti koronu i opet putovati i viđati se kao nekad.
Jedva čekam da se sastanemo na nekom od varšavskih trgova i skupa krenemo u rat protiv odvratnih muškaraca u crnim haljinama koji su vam život pretvorili u pakao.
Prijatelji moji, ima ih i kod nas, ali naše žene još nisu krenule u rat.
Sestre moje!
Tko zna po koji put prolazite kroz pakao sve vi koje živite u zemlji kojom vladaju monstrumi. Već ste jednom izašle na cestu i poručile im da su vaša tijela samo vaša i da je pobačaj ženska tema i samo ženska.
Ženska tema? Nažalost, biti žensko ne znači uvijek i biti normalna žena. Mnoge među nama su mužjaci maskirani u žene koje nam zabijaju nož u leđa. Lako ih je prepoznati. I one su glasne i one su bešćutne i one misle da žena mora roditi i kad je silovana i kad nosi teško bolesno dijete i kad nosi dijete koje neće moći prehraniti i kad nosi dijete koje neće moći voljeti i kad nosi dijete….
Volim Varšavu, volim Poljake. Ovaj sam vikend provela u prelijepom gradu.
Vratila sam se iz Varšave. Ne mogu doći k sebi. Premijera predstave “Ljubav na posljednji pogled” koju je prema mojoj knjizi režirala i adaptirala Iwona Kempa jedan je od onih trenutaka u životu koji ti poručuje, nema dalje, nema bolje, nema više.
Kad su Vatreni ulazili autobusom u Zagreb bila sam, valjda jedina, osim onih milijun Hrvata koji rade vani, izvan Hrvatske. Nisam čitala portale, šetalama sam trgovima Varšave i tamanila najbolje kolače na svijetu. Volim Poljsku.
Mnogo sam puta bila u Poljskoj. Volim tu zemlju a posebno su mi drage Poljakinje. Samostalne su, beskrajno vrijedne i prelijepe. Nisu opsjednute modom, furaju se, one koje sam ja upoznala, a mnoge znam, na pamet, obrazovanje i posao. Rade diljem Evrope i vrlo često na svojim leđima same nose svoju porodicu. I hrabre su. Nisu poput Hrvatica.
Blago nama koji s vremena na vrijeme možemo izaći iz Hrvatske. Mnogo putujem ali Poljska je moja najveća ljubav. Tamo su mi prevedene tri knjige, uskoro će mi izaći i “Dabogda te majka rodila”, Krystyna Janda igra “Uho, grlo, nož” već desetu godinu, igrat će predstavu još tri. Sad već mogu reći da tamo žive moji prijatelji. Neću im nabrajati imena jer bih sigurno nekoga zaboravila pa to onda sebi ne bih mogla oprostiti.
Slušamo, gledamo, čitamo kroz kakve je paklene muke prolazilo troje naših političara, Pusić, Bebić, Mrsić, na putu od Japana do Hrvatske. Televizije su nam pokazale rutu njihovog aviona, pa rutu njihovog automobila, siročići su putovali danima da bi, najzad, stigli na cilj, kako reče onaj Bebić, “bez gubitaka”.
