Žene, obitelj i odnosi

Često sam bila u vašem gradu. Te susrete neću nikad zaboraviti. Bili su smijeh, veselje i čista radost. Danas…Već danima očajna zamišljam u kakvom užasu vrištite. 

Ne, ne mogu zamisliti, tko to može, kako se osjećaju roditelji, bake, djedovi, braća, sestre… koji su izgubili svoje najmilije jer…

Živim u zemlji sličnoj vašoj u kojoj stalno stradaju nevini, a krivci nikad ne dođu pred lice pravde. Jasno mi je da će se i vama dogoditi ono što i nama kad se brdo betona sruči na naš nevini narod.

Jako sam zadovoljna odjekom moga teksta u kome sam opisala gadove, plodove utrobe svoje. Ako niste čitali na svim mogućim portalima, a ni na mom iako stoji ispod ovog testa, prepričat ću vam sadržaj.

Kad imate rak samo vam se on mota po glavi.

Svi su svjetski mediji objavili vijest da je Kate, buduća engleska kraljica, odradila kemoterapiju i sad galopira prema potpunom ozdravljenju. Ha, ha.

Sigurno ne bih pisala o tome da nemam rak. Samo onaj u kome čuči razumije princezu i užas kroz koji je prošla i kroz koji prolazi. Rak možda jest izlječiva bolest ali samo mali broj onih koji ga imaju u to vjeruje. Liječnici ih hrabre, hrabre i mene, “sve smo izvadili”, a onda kreće rečenica: “Vidimo se za tri mjeseca.”

Svi smo mi vidjeli na cesti musavo dijete staro pet ili šest godina kako prema nama pruža malu smeđu ruku i traži od nas lovu. Zgađeni i užasnuti uvijek bismo se zapitali što rade centri za socijalnu skrb i zašto male robove ne maknu s ceste.

Mi koji imamo rak postajemo lagano nemirni kad nam je kontrola na vratima. Za koji dan ću sjesti pred moje liječnike i čekati što će učiniti sa svojim palcem. Hoće li ga dignuti u zrak ili okrenuti prema betonu obloženom nekom plastičnom masom.

Oko mene moji vršnjaci, ogorčeni roditelji.

Ana ove zime nije imala love za drva. Svi su joj računi blokirani jer joj biznis ne ide. Prijatelj joj je poslalo tisuću eura na kćerkin račun. Kći je majci odbila tu tisuću od love koju joj majka duguje, majka se ubija radeći ali u Hrvatskoj to ne pomaže. Smrznuta Ana lila je svoje suze u moj mobitel. “Smrznut ću se.” “Nećeš”, rekla sam, “samo joj reci da ćeš priču staviti na fejs.” Pa je Ana dobila lovu.

Jebote. Nikad vam ne bi palo na pamet što me obradovalo. Imam pravo, iskoristila sam ga, ući u Centar za socijalni rad, ne, ne Centar za socijalnu skrb. U tom Centru predaš papire i kad prođe nekoliko mjeseci dobiješ lovu. Najmanje 160 eura, najviše 700 ali me ne držite za riječ.

Kad sam rodila sina imala sam nepunih dvadeset i šest godina.

Drage moje, dragi moji!

Tisuću puta sam zamišljala trenutak, pisci imaju bujnu maštu, kako će to izgledati kad ti priđe liječnik, bez osmijeha u očima i kaže… Hoću li pasti u nesvijest? Izbezumiti se? Krenuti plakati? Pitati zašto ja?