Žene, obitelj i odnosi

Ovih se dana pred očima hrvatske javnosti odigrava agonija Olivera Dragojevića. On je zvijezda, veliki umjetnik i jako voljen. Često to ne ide skupa, ali kad je o ovom pjevaču riječ ne znam postoji li itko u Hrvatskoj tko ne cijeni njegov talent, ne voli njegov glas, nije uz njegovu pjesmu proživio neke od svojih nezaboravnih trenutaka. Kad mi je umrla sestra pokopali smo je u najužem krugu porodice, tamo smo bili samo mi koji smo je bezuvjetno voljeli i Oliverov glas sa kazetara. Pomogao nam je da spoznamo kako se smrt događa i onima koje voliš.

Danas sam na nekom portalu vidjela jednu od najbogatijih Hrvatica, “stilsku ikonu”, kako na minus dva hoda pokraj muža, na nogama joj dlakom obrasle papuče. Obične kućne papuče koje je kreirao neki svjetski peder koštaju oko tisuću eura. Ženska, opsjednuta potrebom da sirotim Hrvaticama pokaže da je u trendu, na gola je stopala navukla one dlake i smiješi se u kameru.

Ima jedna luda prodavaonica u Rijeci, zove se “Borša”. Često tamo zalazim, torbe su jeftine, a napasanje očiju besplatno. Reći ću vam nešto o sebi, nešto intimno. Moja je penzija dvije tisuće kuna, izdavači mi ne plaćaju, da nemam muža noge optočene tamnoplavim venama virile bi mi iz kontejnera. Imam ja i dvoje odrasle nezaposlene djece, djeca su naša najveća radost, zato me uvijek razveseli kad se sjetim da će se jednoga dana zaposliti.

Jutros mi je kći, pitaj boga čime izazvana, poslala moju fotku kad sam imala dvadeset i šest godina. Bila sam presretna, mlada mama. O čemu sam sanjala? Sjećam se da bih, kad bismo se vozili noću, gledala u blještave prozore i maštala kako ću jednom, jedne noći, vidjeti kako moj prozor sja. I bi tako. Stekla sam ja svoj prvi prozor jako rano, ali to nije bilo to. Željela sam više svojih prozora na svom većem zidu. I bi tako. Ali to nije bilo to.

U mom srcu oduvijek i zauvijek Vice Vukov nije bio najveći nego jedini pravi hrvatski heroj. Umjetnik. Borac. Intelektualac. Govoriti o njemu kao pjevaču gubljenje je vremena. Dovoljno je samo jednom čuti njegov glas i osjetiti ponos što potječeš iz iste zemlje u kojoj se rodio Vice.

Godinama bolujem od fibrilacije atrija. Ležiš u krevetu, potpuno opuštena, a onda ti srce krene u grlo, loviš dah, uzalud, jasno ti je da umireš, znaš da ne umireš, a više od svega želiš umrijeti. U tri ujutro u usta ubaciš šaku tableta i moliš boga da prođe.

Gledam ga. Leži na kauču i spava. Pet popodne. U nekom od naših života voljela sam velike, kisele, crvene jabuke. Evo je na kuhinjskom stolu. Kad je ušao u kuću uručio mi je jabuku zato jer me voli. Ne zna? Zaboravio je? Jabuka je iz drugog filma. Danas ja ne jedem kisele jabuke, danas ja imam gastritis. Zna on da ja imam gastritis kao što i ja znam da on ima vodu u koljenu. Ne palim se zbog toga dok gledam jabuku.

Moja sugrađanka, jedna od najuglednijih evropskih spisateljica, knjige su joj objavljene i u Americi, prolazi kroz najjezivije trenutke u životu.

Pojma nisam imala da u Hrvatskoj postoji Udruga “Lavice”, a tekst koji sam danas pročitala na stranici 100% zaista me zaprepastio. Predsjednica Udruge Anita Papa, “nakon što su skandalozni slučajevi pedofilije iz crkvenih odaja izašli u javnost” moli vodstvo Zagrebačke nadbiskupije da oštro reagira na prijave spolnog zlostavljanje djece od strane članova crkve.

Povremeno ispod nekog od mojih tekstova osvane komentar kako pišem ovako kako pišem jer sam “stara frustrirana krava.”