Udavala sam se četiri puta, ne zato jer sam kurva, poštena sam žena. Kad se zaljubim, ja se razvedem, pa se udam. Rastajem se opet. Ne, nisam se zaljubila, jednostavno, dosta mi je. Moja tolerancija je kapitulirala. Gotovo je! Među nama je gotovo. Njemu djeca, meni stan.
Kad sam bila dijete u osmogodišnje škole svraćali su liječnici i detektirali avetinjski mršavu djecu. Na moju sreću uvijek bi naletjeli na mene i stavili me na listu djece koja će na kraju godine otputovati na debljanje u Sloveniju. Za zaboravne ili neznalice, nekad se živjelo u zemlji koja se zvala Jugoslavija, Slovenija je bila jedan od njezinih dijelova, tamo se putovalo bez pasoša.
Kakav dobar osjećaj kad te autobusom iz Opatije odvezu do Matulja, pa na vlak, pa putuješ, putuješ, putuješ i evo te u slovenskom, malom mjestu, zvalo se, možda se još zove, Vransko. Tamo smo mi, mršava djeca opatijska, spavali u velikom, lijepom dvorcu. Sobe su imale visoke stropove, prozori su bili ogromni. Kad bih se rano ujutro probudila pogledala bih kroz jedan od prozora i u dvorištu vidjela seljaka sa naušnicom u uhu. Prao je kravi guzicu pokraj stoga sijena, na vrhu stoga bio je tranzistor, treštala je slovenska glazba, braća Avsenik. Nisam bila luda za Braćom, u Opatiji i Mošćeničkoj Dragi bili su u modi naši i talijanski pjevači.
Živjela sam u mračini okovana neslobodama širokog spektra. Primjerice, u crnoj diktaturi djecu smo morali cijepiti.
Rijekom je danas hodalo “za slobodu” nekoliko tisuća ljudi. U koloni su bili svi moji prijatelji, moja djeca, njihova djeca, njihovi unuci, moj unuk.
Tko je najvažnija figura u životu maloljetnog djeteta? Mama! Mama je dijete rodila! Mama je dijete dojila! Mama je uzela porodiljni dopust…
Većina ljudi oko mene hvata se za pištolj kad netko spomene dragovoljce Domovinskog rata. Traže pištolj i kad se spomene Domovinski rat. Želim reći, ljudi oko mene nadrkani su stalno i na mnoge teme. Ja poštujem dragovoljce, svaka njima čast. Nek se grebu i ogrebu, nek nas deru i oderu.
Jela me nazvala u osam. Probudila me. Plakala je. Danas ima sedamdeset godina. “Prastara sam. Uskoro ću umrijeti. Trebala bih srediti lice i vrat, nije to neka lova. Napuniti usta kiselinom, diskretno. Morala bih do ljeta izgubit bar deset kila. Vrat mi visi. Reci nešto.” Rekla sam joj, boli me grlo, ne mogu govoriti. Spustila sam slušalicu. Jela i ja smo gotovo vršnjakinje, mlađa sam od nje godinu dana.
Već godinama negdje duboko u sebi naslućujem da sam glupača, ipak, jedno je slutnja a sasvim drugo pismeni dokaz. Danas sam ga dobila. Evo priče.
Meni je mama jučer rekla, da Krešo ti si nepismen i da moram pisati dnevnik svaki dan. Ne ide ti ije je, ne ideti č i č i još ti ne ide veliko i malo slovo, kad napišeš ja ću onda pokazati tati neka malo vidi, nešto se mora napraviti. To je bilo jučer, a što je bilo večeras ću napisati večeras.
Doktorice Markić,
godinama mi se smiješite sa ekrana, portala, ima vas i u tiskanim medijima. Pravo je čudo danas u Hrvatskoj vidjeti nekoga tko se smiješi. Ne ide nam baš. Ljudi gladni, djeca im odlaze u tuđe zemlje i nikad se neće vratiti, lijekovi skupi, bolnice strašne, u vrtićima glad, škole se ruše djeci na glavu, čak i i one škole u kojima Isus na križu visi. Vi se ipak smiješite. Nešto vas grije. Osjećate se dobro.
