Žene, obitelj i odnosi

Unuk Krešo dolazi k meni samo kad njegovi roditelji nemaju drugu opciju. Šteta, muž i ja jako volimo Krešu.

Kad sam bila mlada pročitala sam da su najsretniji ljudi oni iznad šezdesete. Sigurno sam se podrugljivo nasmijala i mislila kako taj podatak neću zapamtiti, tko može bilo što pamtiti četrdeset godina? Nalazim se u grupi 60+. I nikad nisam bila sretnija.

Osjećam se izdanom. Ja sam za svoju djecu čitav život činila sve što sam mogla, i više od toga, a što mi se dešava danas? Ne kažem da meni išta nedostaje. Muž i ja živimo dobro. “Zdravi” smo. Imamo mačku Pepicu. Ona je centar našeg života.

Oduševljena sam. Čitaju me i u Sarajevu. I to još cure. Nema veće sreće za gospođu u mojim godinama od one koju osjetiš kad dobiješ pismo od nekog tko bi ti mogao biti unuka. Ta ti neka ili neke odrežu četrdeset godina, adrenalin krene kolati zakrečenim žilama, snaga se vrati u ukočene prste.

Franjo je zauvijek napustio Hrvatsku. Više nismo jedini roditelji čije dijete živi ovdje. Naši prijatelji davno su se rastali od svoje djece. Redovito ih viđaju preko skajpa ili lete u Finsku, Švedsku, Norvešku, Njemačku. Kad se vrate mi na njihovim mobitelima vidimo sretna lica odraslih ljudi koji već imaju svoju djecu i koje znamo dok su bili u majčinom trbuhu. I tako, ode naš Franjo.

U Hrvatskoj se razvede svaki drugi brak. U devedeset posto slučajeva dijete ili djeca pripadnu majci. Je li majka u životu djeteta zaista toliko bitna da joj gotovo nakon svakog razvoda sud dodijeli djecu? Što, kad govorimo o djeci, razlikuje majku od oca? Glupo pitanje? Majka dijete nosi devet mjeseci “pod srcem”, to vezu imeđu nje i bebe čini neraskidivom do kraja majčina života?

Ne, nisam mogla vjerovati svojim očima. Televizor je uključio moj perverzni muž opsjednut snukerom, sredstvom za lobotomiranje lobotomiranih. Ne palim se na njegove provokacije, prevedeno, kad uključi aparat ne gledam u ekran. U Hrvatskoj postoji televizijski novinar koji zadovoljava moje kriterije.

Obrazovan je, za svaki se razgovor sa sugovornikom, njegova je emisija jedan na jedan, dobro pripremi, nije histeričan, mlad je, nije pretenciozan, nije “duhovit”, nije glup. Kad sam ga one večeri ugledala zabranila sam mužu da daljinskim u naš dnevni boravak uvede kretene koji u polumraku štapinom guraju raznobojne loptice u rupe.

Godinama sam uživala u seksu. Rađanje djece nije mi padalo na pamet. Hvala piluli nisam morala odbijati svaki napad na moju nečednost pa užasnuta brojiti dane. A onda…  Sve su moje vršnjakinje okolo vozale bebe, neke čak vodile djecu za ruku.

Jedina sam nona koja misli da njezin unuk nije najpametnije dijete na svijetu. Krešo igra nogomet. Jučer nije dao pobjednički gol na utakmici koja ga je za desetak godina trebala odvesti na Svjetsko prvenstvo u nogometu. Otac mu je satima objašnjavao da gripa nije i ne može biti isprika za napuštanje utakmice usred utakmice i plakanje i povraćanje pokraj stative. Mama se složila sa tatom dok je Krešo crven poput raka, imao je trideset i osam sa devet, jecajući ponavljao, bolestan sam, bolestan sam.

Uznemirena sam. Valentinovo je na pragu, dan kada moramo slaviti Ljubav. Moramo da ga jebeš! Sirotice koje imaju partnera, sa suzama u očima u vodu trpaju tulipane iz Lidla ili se dive paketiću obučenom u žarkocrveni papir.