Žene, obitelj i odnosi

Jedanaest godina pišem ovaj blog. Pogledali ste ga preko 20.000.000, da, dvadeset milijuna puta. Nemate pojma koji je to užitak ulupati u komp nešto što te muči ili usrećuje pa onda čekati efekte od tog. Autor ideje je moj sin.

Svatko tko piše na mreži izaziva ljude ili „ljude“. Pa mu onda ispod objavljenog teksta nešto poručuju ljudi i „ljudi“. Ponekad me komentari nasmiju do suza, drugi puta dirnu. Kad se razmašu hejteri ostanem bez teksta. Je li moguće da svi ti nesretnici ne kuže koliko je moj život lijep?

Plenkoviću, ajde, ako imaš malo mozga, ajde, ako imaju malo mozga tvoji savjetnici, spusti loptu na zemlju. O čemu se radi u ovom tvom odvratnom ratu sa vlasnikom kafića iz Rijeke koji je poručio da u njegovom kafiću hadezeovci nisu dobrodošli. Nema ljudi oko tebe koji kuže? Ja ću ti objasniti.

Vlasnik riječkog kafića moj je brat po tuzi, bijesu, nemoći, nesreći, depresiji, očaju. Plenkoviću, reći ću ti nešto o Hrvatskoj, širi dalje.

Koka iz Ljubljane poslala mi forvardušu. Rekao je jednom Đorđe Balašević: „Život? To ti je ono na grobu, pa kad piše godina rođenja i godina smrti. E, ona crtica između, to je život…“

Većina ljudi je zla. Obuzeti smo strastvenom mržnjom. Mržnja truje. Zato s  vremena na vrijeme osjetimo potrebu da sa sebe skinemo prljavu kožu, da udahnemo čist zrak, da dahnemo u nekoga ljubav. S vremena na vrijeme.

Mi građani Zemlje Koje Više Nema znali smo da ćemo s vremena na vrijeme moći otići na mjesto gdje ćemo za minut, deset minuta, sat, dva ili pet, postati, ako ne dobri, onda sigurno bolji ljudi. To je mjesto uvijek bilo koncert Đorđa Balaševića.

Najnovija britanska naučna istraživanja pokazala su da majke koje imaju sinove i kćeri više vole sinove. Prema njima su „mekše“, njihovi su grijesi „nestašluci“, a kćeri su „zle“. Koja glupost. Imam sina i kćer, jednako ih volim iako je moja kći, čudno stvorenje s kojim nikako da izađem na kraj, uvjerena da više volim njenog brata.

Kad sam bila prvi put trudna osjećala sam da ću roditi sina jer mi je druga opcija bila nevjerojatna. Sjećam se kao da je jučer bilo. Prvi sam put u ruke primila Ljubav Majčinu. Osjetila sam da smisao mog života nikad ne bih smjela ispustiti iz ruku. Nitko mu se nije smio približiti. On je moj, moj, moj, moj i samo moj. Imao je šest mjeseci. Ošišala sam ga na četkicu. Željela sam da mi na smrtnom času u nosu lebdi miris njegove kosice. To bih i danas željela da nije ćelav.

Naš Zoki, „predsjednik s karakterom“, opet je uzburkao hrvatsku javnost. Bila sam sigurna da nakon dosadašnjih nastupa ne može više i ne može dalje. Prevarila sam se. Takvi čovjeka uvijek iznenade. Može Zoki bolje, uvijek Zoki može bolje, još nije doživio orgazam.

Pa ipak…On misli da Udruga B.a.B.e. ima „glupo i neduhovito“ ime. ?! Čovjek je iz Dalmatinske zagore, iz Sinja? Nije moguće da je Dalmozagorac zaboravio da „baba“ u Sinju i ostaloj Zagori znači baka? Zaboravio je da mu je „baba“ pekla palačinke, pričala mu priče, grlila ga, ljubila, voljela onako kako to samo mogu bake, none i sinjske babe?

Umrla je Mira Furlan. Teško da je netko mogao pomisliti da će toliko lijepih riječi biti ispisano u spomen na „jednu od najvećih jugoslavenskih glumica“. Nisam poznavala Miru Furlan što nikako ne znači da se ne mogu opušteno pridružiti hordi ožalošćenih koji su joj ovih dana preko portala pisali srcedrapateljna pisma, ispričavali joj se iako bi uvijek naglasili da oni nisu bili „krivi“, ali, eto…

Tko je kriv što je Mira Furlan morala pobjeći devedeset i prve? Kakvo glupo pitanje. Kriva je „devedeset i prva“. Danas se sve toliko promijenilo, na bolje, naravno, zato su se pokojnici, preko delegata, ispričali i „Zagreb“ i „Hrvatska“. Žena koja je „one devedeset i prve“ jedva sačuvala živu glavu, ovih dana „odozgo“ može uživati u svijećama, lampionima, crvenim karanfilima i drugim maštovitim znakovima „hrvatskoga“ očaja koji srca naša zbog „velikog gubitka“ lomi.

Ana je od malena željela postati glumica. Svi su joj govorili, glumice su kurve. Jebat će te raznosači kabela, scenski majstori, ton majstori, glumci, režiseri…

Ljudi svašta seru. Ana je otišla na prijemni. Profesori koje je gledala na ekranima, neke i u kazalištu, tražili su od nje da bude kuja koja čeka da je zaskoči pas. Odglumila je. Član komisije, stariji, bradati gospodin zamolio ju je da ga sačeka u kafiću u blizini Akademije. Sjeo je za njen stol i rekao da može položiti ispit samo preko njegova mokrog kurca.

Već godinama se čitave skupine ljudi procjenjuju na osnovu kojekakvih „ispitivanja“. Budale koje se hvataju na „rezultate“ mogu saznati da Hrvati najviše „mrze Srbe“, ne žele „stanovati u blizini Roma“, i ne bi htjeli da im „sin oženi muslimanku“. Hrvati su mrzitelji, ksenofobi, zli, za razliku od Finaca koji ne mrze Srbe, žele stanovati u blizini Roma, a Šveđani jedva čekaju da im sin oženi muslimanku.

Internet trpi sve pa tako i ovakve „istine“. Ništa ne može biti manje istina od onoga što nam prodaju kojekakve agencije za ispitivanje koječega. Ne, nije istina da Hrvati mrze Srbe, nije istina da Srbi mrze Hrvate, da ne idem dalje, i nije istina da su Srbi i Hrvati „dobri“ samo za vrijeme poplava i potresa.

Stalno mi prijatelji šalju moje tekstove koji na nekom od portala skupljaju lajkove. U pravilu je, siročad moja ukradena, ispresijecana oglasima koji ljudima nude gaće koje uspješno skupljaju pišaku, tablete koje će im pomoći da im kurac stoji uspravno i u mrtvačkom sanduku, brzo otklanjanje vena…

Ti jadnici, osim što na meni zarađuju, možda misle i da mi je čast visjeti na njihovom smeću od stranica.  Oni mene reklamiraju. Ne pomaže što im s vremena na vrijeme poručim da odjebu. Ovo što mi se danas dogodilo ipak je prevršilo svaku mjeru. Jedan portal, ne želim ga reklamirati, ukrao je moj tekst i još zabranio „prenošenje“ bez njihove suglasnosti. Ja ću ga ipak „prenijeti“, pa što bude, bude.  Prvi je put osvanuo na blogu 27.02.2014. godine. Usput, objavljen je i u američkoj zbirci priča „Women in Clothes“. Amerikanci su me prije objave zamolili za dozvolu i još su mi platili.

Uskoro će Božić. Hrvatski katolici, skraćeno 99,9% građana Hrvatske, slavit će Isusovo rođenje. Siroti On. Mnogi će u hrvatske crkve pohrliti po svoj komad korone bez obzira na mjere, apele, preklinjanja i hrpe leševa koje u vrećama čekaju da ih se pobaca u rupe.

Sjećam se one strašne epidemije velikih boginja u Jugoslaviji davne 1972. godine. U mračnoj Dolini Suza tada je živio oko dvadeset i jedan milijun stanovnika. Vlasti su proglasile izvanredno stanje, karantena se uvela za sve. Srećom, postojalo je cjepivo. Stanovništvo je cijepljeno za dvadesetak dana.