Rat i povijest

Ne bih na slijepoj karti znala naći Libiju, Tursku, Afganistan, Iran, Irak, ali znam da će mi ljudi iz tih zemalja doći u vrt. Da, doći će u Hrvatsku, doći će na Trsat, ući u moju kuću.

Ovih dana ne mogu pobjeći od tekstova o Rijeci. Pobjegla bih da Rijeka nije moj grad. Zašto mi čačkaju po rani, jebeni analitičari!

Baš se radujem. Opet odlazim na Sajam knjiga u Beograd. Tamo će biti biti jedno milijun ljudi. Sve će mirisati na knjigu.

Nitko normalan u ovoj zemlji ne misli da su Srbi bitni. U Hrvatskoj ih ima koliko i bakterija u mokraći zdravog čovjeka.

I zecu se kurac na sirotinju diže. To je poznata, stara hrvatska poslovica. Samo u tom kontekstu možemo objasniti zašto su u posljednje vrijeme Hrvati krenuli mlatiti Srbe.

Srbi kao bilo kakav faktor u Hrvatskoj ne postoje. Ima ih u vukojebinama Dalmatinske zagore i nešto sitno u gradovima. U Dalmatinskoj zagori žive starci bez struje i vode koji s vremena na vrijeme smiju nešto reći perverznom novinaru koji misli da i sirotinja ima pravo na život i onda kada je srpska.

KGK, kako joj tepaju mediji, ovih je dana u Kninu slavila Pobjedu. Za neupućene, pred sto su se godina   Milošević i Tuđman  po diktatu Amerike dogovorili da se iz Hrvatske protjera 250 tisuća Srba.

I bi tako. Odoše Srbi iz Hrvatske, pješke, autom, većina na traktoru. Zanemariv broj ih je ostao u svojim kućama i sačekao herojsku, hrvatsku vojsku. Neki su doček preživjeli, mnogi su završili u bunaru ili su dobili metak.

Upravo na Hrvatskoj televiziji gledam koncert “Ne dirajte mi ravnicu”. Danas je Dan Zagreba, zato nekoliko tisuća tamburaša tambura kako su neki uspjeli obraniti “ravnicu” od svima nam mrske JNA. Tamburaše sluša milijun gostiju presretnih što je “ravnica” oslobođena.

Mi pred ekranima imamo čast gledati Velikog Vođu i osloboditelja, nikad zaboravljenog doktora Franju Tuđmana. Čovjek je u bijednim, brončanim hlačama. Sirotan izgleda kao da ga je prljava voda donijela. Nije to zaslužio naš nikad prežaljeni general i doktor i Otac Domovine. Đe je bijela uniforma, đe elegantno odijelo? Doktor i Otac nikad nije izgledao kako klošar. Klošari smo mi koji se davimo u ovoj prljavoj bari.

Na današnji dan pred trideset i devet godina umro je drug Tito.

Živjeli smo u Jugoslaviji. Dok je bio na umoru mnogi od nas jedva smo čekali da se agonija završi. Nadali smo se da će s drugom Titom umrijeti i Jugoslavija.

I bi tako. Iza sebe smo ostavili mrak i ugazili u krvavo svjetlo demokracije. Toliko smo željeli da možemo u svakom trenutku kupiti banane, kavu, upaliti svjetlo, sjesti za volan automobila ne vodeći računa je li dan parni ili neparni.

Idući vikend idem u Beograd. Rezervirali smo hotel. Pobjeći ću od terora hrvatskih pobješnjelih katolika.

Za mene je Split, otkako sam prvi put u njega kročila, najljepši grad na svijetu. Nije da nisam putovala, vidjela sam ja mnoge svjetske gradove, pa ipak...Nima meni Splita do Splita.

Kamene uske uličice, miris mora i ribe, Riva, ručak u "Hvaranina", tržnica, ribarnica... Grad u kome su živjeli Smoje, Senjanović, i meni najdraži od njih Predrag Lucić, bio je i ostat će moja velika ljubav.