Blažena zemlja Hrvatska. Njene građane muče dva problema. Prvo, kako iz škole izbaciti seksualni odgoj. Drugo, kako zabraniti dvojcu istog spola da zasnuje obitelj. Jedan je problem riješio Ustavni sud. Nema više seksa u školama. Smije ga biti samo u crkvi. Dečkićima će osviješteni roditelji, kad budu išli u crkvu na vjeronauk uručiti teglicu vazelina, curicama kondome. Živimo u zemlji u kojoj se zna tko smije jebati uz blagoslov svih hrvatskih sudova.
Slušam i gledam ljude oko sebe. U autobusu, na tržnici, na cesti, u marketima. Čitam komentare ispod tekstova. Koliko zloće, koliko zlobe? S koliko mržnje o ljudima koji su dignuli kredite u švicarcima govore oni koji to nisu. Mi smo sami krivi. Mi smo bili pohlepni. Mi smo bogati kad smo kreditno sposobni pa neka nam bude. Mi radimo a koliki nemaju posla. Neka nam je kad ne znamo da živimo u kapitalizmu i kad nismo čitali ono što je na ugovoru bilo napisano malim slovima. Svi smo mi budale koje pojma nemaju kako funkcioniraju banke pa se sada svojoj nesreći čudimo kao pura dreku…
Siroti Kerum. Prvo Pero Epehazije, tako Viktor Ivančić zove EPH, zgraža se nad činima budućeg splitskog gradonačelnika. Umjesto da, po Peru, učestvuje na okruglim stolovima, tribinama i da se ukazuje na lokacijama gdje se sudaraju vrli hrvatski kandidati koji će upravljati našim životima idućih nekoliko godina Kerum pjeva “odvratnu ustašku budnicu, organizira dernek, publiku časti Vinkom Cocom…”
Ministre!
Znamo se dvadeset i pet godina. Sjećate se kako smo ratovali? Vi ste tada bili financijski direktor Riječke rafinerije a ja novinarka Radio Rijeke. Stotinjak običnih ljudi pokušavalo je učiniti nešto da se naš kraj ne pretvori u ono što on danas jest, regija sa gotovo najviše raka u Evropi. Dobronamjerni građani izgubili su u ratu protiv krupnog kapitala jer ste ga vi branili. Tada sam shvatila koji ste vi fajter.
Zašto trpimo sve ovo? Usrani smo. Krenut ću od sebe. Izdavač mi je dugovao neku lovu. Odbila sam otići na promociju knjige dok ne plati. “Pola ure kulture” tražilo je komentar od mene i njega. Nisam gledala emisiju, vjerovali vi to ili ne, jer mi je liječnik zabranio jebanje u mozak visokog rizika. Uzalud. Ipak sam čula što je moj gospodar rekao.
Navijač Hajduka iz Požege, oprostite, Županje, devetnaestogodišnji mladić Marko Azapović umro je nakon što se vratio doma sa policijskog ispitivanja. Još se ne zna, a sve se dogodilo 21. ožujka, da li je umro jer ga je premlatila policija ili “prirodnom smrću”. Što je “prirodna smrt” kad si navijač? To je kad umreš od policijskog pendreka ili te umlati letva mrskog neprijatelja. Upravo sam pročitala da se zna da je umro “prirodno”. Kad tako kaže ministar…
Kad surfaš onako bez veze naletiš na pizdarije. Jedna od žešćih je svakako ono što se trenutno u Bosni i Hercegovini dešava Predragu Luciću. Za neznalice : veliki pisac, pjesnik, novinar, borac protiv fašizma sa bilo kakvim likom, čak i onim ljudskim.Toliko godina diže glas protiv sile i nepravde da je nama koji smo mu bliski postao već na neki način dosadan.
Sutra će neki idioti izaći na birališta i odlučiti tko će nas predstavljati u Evropskom parlamentu. Što je Evropski parlament? To je skupina dobro plaćenih lezilebovića koji ni o čemu ne odlučuju. Imaju ogromne plaće, službene automobile, urede, sekretarice i potrebu, logičnu, da čim dulje ništa ne rade za veliku lovu.
Prijateljica i kuma pokazale su mi fotke sa maturalne zabave svojih sinova. Dva prekrasna, visoka, mršava dečka prvi put u životu utegnuta u odijela vratila su me nekoliko desetljeća unazad. Da li je moguće da današnja djeca osjećaju isto uzbuđenje koje smo mi osjećali pred sto godina? Hotel Kvarner u Opatiji, kristalni luster, svirali su Opatijski suveniri koji, navodno, još sviraju. ??? A stariji su od mene? Tko ih diže na stejdž?
Iz Nice mi je pisao gospodin Dragan Rakić, nadam se da zaista postoji, koji pita sebe i mene zašto se toliko mrze Srbi i Hrvati. Hrvati i dvadeset i nešto godina nakon rata prijete kako će posaditi vrbe a Srbi traže salate da bi uz nju mogli jesti zaklane Hrvate.
