Politika i društvo

Drage mame, dragi tate!

Imam unuče koje volim najviše na svijetu. Siroto moje u školi za ručak dobiva crve. Na stol mu je crve isporučilo hadezeovsko smeće koje je pobijedilo na natječaju. HDZ već desetljećima pobjeđuje u Hrvatskoj, kad ga sa trona zbaci SDP vidimo da se radi o istom sranju samo drugom pakovanju.

Ne, ne čudim se hrvatskim političarima, čudim se nama žrtvama. Zašto sjedimo doma pognute glave i šutimo čak i kad nam djecu hrane crvima?

Moj sin ima četrdeset godina, njegov sin Krešo deset. Sin zarađuje 500 eura mjesečno, prekovremene mu ne plaćaju, ima fakultet, dva vikenda mjesečno ide na timbilding. Timbilding je kad firma koja je jedan tim čitav vikend bilda, prevedeno na hrvatski, radi zakurac.

Žena moga sina i majka unuka Kreše ima dva fakulteta. Ne može naći posao jer je "prekvalificirana". Do sad se javila na nekoliko stotina natječaja, bila je i na intervjuima, svaki put naglasi da neće tražiti novi posao, da jebeš to što je prekvalificirana, daj što daš, moraju platiti stanarinu i režije i Krešo košta za popizdit.

Jedna sam od rijetkih osoba u Hrvatskoj koja prema našim liječnicima i medicinskim sestrama osjeća duboko poštovanje.

Čujem, a ona pobijena dječica na jugu Dalmacije, a one bezobrazne sestre koje starcima ne mijenjaju pelene pet puta dnevno, a bolnice koje majke i očeve na samrti ne žele primiti u bolnicu... A onaj odvratni ministar koji laje kako više vrijedi jedan pop nego dvadeset liječnika...

Za mene je Split, otkako sam prvi put u njega kročila, najljepši grad na svijetu. Nije da nisam putovala, vidjela sam ja mnoge svjetske gradove, pa ipak...Nima meni Splita do Splita.

Kamene uske uličice, miris mora i ribe, Riva, ručak u "Hvaranina", tržnica, ribarnica... Grad u kome su živjeli Smoje, Senjanović, i meni najdraži od njih Predrag Lucić, bio je i ostat će moja velika ljubav.

Pred deset godina ukazala sam se na ekranu Nove TV i zbog ovog priloga dobila otkaz po hitnom postupku. Doduše, bilo mi je ponuđeno da im se ispričam, ako im se ispričam, oni će mi oprostiti. Nisam im se ispričala.

I tako, prođe deset godina. Nismo se promijenili ni ja ni oni. Svijet šuti danas onako kako je šutio i pred deset godina.

Ne mogu shvatiti neke današnje mlade ili manje mlade žene. Zašto osjećaju neodoljivu potrebu da svoju intimu dijele sa tisućama radoznalih kretena ili pametnih ljudi koji, uz najbolju volju, ne mogu izbjeći njihove objave? Nedavno smo se moj administrator i ja našli u nezgodnoj poziciji. Tražio je fotku koju će staviti uz tekst o Karleuši.

Za one koji ne znaju. Ima portala sa kojih besplatno možete skinuti svaku od ponuđenih fotografija. Administrator se odlučio za jednu koja je bila "neutralna". Lijepo lice ne poručuje ništa, najmanje da je "hrvatsko". Bilo je.

Svake godine na ekranima gledam kako naši političari u nekom zagrebačkom hotelu, ove godine je to bio Sheraton, izgovaraju: “Hristos se rodi”, na to treba odgovoriti: “Vaistinu se rodi.” Tako nam oni šalju poruku da su tolerantni.

U Katoličkoj crkvi u Hrvata postoje dvije struje. Jedna je huliganska, druga “civilizirana”. Na čelu one huliganske barjakom maše biskup sisački Košić. Njega odavno nitko ozbiljno ne doživljava, ali kad na osebujan način prijeđe sve granice ljudima opet postane zanimljiv. Na Božić je održao misu i, očekivano, krenuo grmiti protiv abortusa. On zna da će se u Hrvatskoj “za dva mjeseca” raspravljati o zakonu koji će legalizirati “ubojstva” pa eto, Božić je pravi dan da ovce nešto o tome čuju. I čule su ono što nikad čule nisu.

Slučaj “Daruvarac” je najbolje što se portalima i ostalim medijima moglo dogoditi. Nabildana, istetovirana “zvijer” izmasakrirala je osamnaestogodišnju Zadranku i još je sve snimljeno.

Gledam, slušam, čitam. Nije da ne vjerujem svojim očima i ušima, Hrvatska je sranje od zemlje otkako je nastala, ipak… Jebote!