Politika i društvo

Zatvorilo u Hrvatskoj kafiće, restorane, barove… zato što svijetom hara kuga 21.vijeka. Mrtvih na sve strane, bolnice krcate, šatori se dižu, nema liječnika, nema sestara, nema lijekova. Vlada, Stožer ili pitaj boga tko odlučio je da bi neke ovce trebalo stjerati u tor.

Ugostitelji i ostali zaključani digli su se na zadnje noge i krenuli, tako tipično hrvatski, paliti lampaše na Trgu bana Jelačića i prijetiti(kome), da će krenuti dijeliti otkaze. Oni će propasti, tisuće će ljudi ostati bez posla, Hrvatskom će zavladati glad, bijeda, kriminal…

Poznati hrvatski pisac Pero Kvesić, tko ne zna tko je neka ga gugla, piše jedno sto godina. U „životnom intervjuu“ za Večernjak rekao je da je Hrvatska „nakaradna zemlja“.

Večernjak je definitivno najbolji hrvatski dnevnik pa je intervju Pere K. odjeknuo. Javili su se profesionalni Hrvati i profesionalni katolici i napali sirotog Peru K. Po njima, Pero K. sere, Hrvatska nije „nakaradna“. Dapače, demokratska smo zemlja u kojoj Pero K. slobodno smije govoriti laži i pizdarije. Da je Pero K. tako nešto rekao „u onoj zemlji“, najeb'o bi, osudili bi ga na dugogodišnju robiju. Demokratska, europska zemlja dozvoljava ološu da sere po svojoj domovini.

Kolona koja će slaviti zločin

U srijedu će kroz Vukovar proći kolona koja će obilježiti najveću veleizdaju u povijesti Hrvatske. Gospodo! Čujte kako je govorio Siniša Glavašević! Još uvijek imate vremena odustati. Prljavi čin koji se iz godine u godinu ponavlja bahati je izraz prezira prema Siniši Glavaševiću, njegovim suborcima, civilnim žrtvama, gradu Vukovaru i građanima Hrvatske koji vole istinu i svoju zemlju.

Fotografija: https://commons.wikimedia.org/wiki/User:Pudelek

https://www.youtube.com/watch?v=3e9zHmuUJ8I&feature=youtu.be

Nikad ni jedan muškarac na kugli zemaljskoj ne bi smio govoriti o abortusu. Onim bolesnicima koji misle da imaju na to pravo, svaka bi žena trebala reći, odjebi od moje pičke!

Ovaj tekst objavljen je 2.4.2003. godine u Nacionalu i kasnije u knjizi ”Kad je žena kurva, kad je muškarac peder”. Aktualan je svaki put kada se dileri straha odluče baviti ženskim pitanjima.

 

Dragi moj Ante, jučer sam te abortirala, kiretu ti je u srce uvalio mali, debeli ginekolog, ali, ne pišem ti zbog toga.

Telefoni mi zvone čitavo jutro. Stižu mi mailovi i poruke. Čitala sam ih do podna. Ležala sam u krevetu, na noćnom ormariću kava. Pokraj nje brdo čokoladnih bombona. Volim muža.  Da mi je netko rekao, kad sam imala dvadeset, da ću na pragu osamdesete…

Kad sam imala dvadeset bila sam opsjednuta muškarcima, ispitima i lovom na lovu. Ni u jednom od tih lovova nisam bila dobar lovac. Honorarno sam radila kao učiteljica, mnogo posla ni za što, svi su moji mužjaci bili kreteni, doduše moj je jedini kriterij kod izbora bio visina i duljina. U pravilu je duljina bila neupravno proporcionalna s visinom.  To otkriješ tek kad otkopča hlače, a onda je kasno. U moje vrijeme cure su bile pristojne, sve smo vlasnike onih centimetara uvjeravale da ne vidimo ono što smo vidjele. Tek pedeset godina kasnije su ženska naučna istraživanja pokazala da je duljina bitna. Ispiti su mi bili noćna mora jer me studij nije zanimao. Ni moj ni oni drugi.

Sestre moje!

Tko zna po koji put prolazite kroz pakao sve vi koje živite u zemlji kojom vladaju monstrumi. Već ste jednom izašle na cestu i poručile im da su vaša tijela samo vaša i da je pobačaj ženska tema i samo ženska.

Ženska tema? Nažalost, biti žensko ne znači uvijek i biti normalna žena. Mnoge među nama su mužjaci maskirani u žene koje nam zabijaju nož u leđa. Lako ih je prepoznati. I one su glasne i one su bešćutne i one misle da žena mora roditi i kad je silovana i kad nosi teško bolesno dijete i kad nosi dijete koje neće moći prehraniti i kad nosi dijete koje neće moći voljeti i kad nosi dijete….

Čitam reportaže iz hrvatskih bolnica. Patnje medicinskih sestara i liječnika koji se bave bolesnima od korone su nadnaravne. Navuci skafander, skini ga, znoji se, tresi se, radi u smjenama koje traju dovijeka, odjebi privatni život, gledaj ljude na samrti koji moraju umirati bez ikog „svog“ u blizini boreći se za posljednji dah. Koliko je to strašno!

Imam iskustva sa smrću kao što ga imaju svi stari ljudi. Umrli su mi roditelji, prijatelji, sestra. Neke sam smrti gledala iz prvog reda. Sjećam se kako mi je umirala sestra. U svakoj ruci jedna cijev, kisik joj je šištao u nos, gušila se, rekla mi je da se osjeća kao da je stalno pod vodom, nikako da ispliva. Otrčala sam do liječnika i zatražila pomoć. „Ona se davi, raširite joj nekim lijekom pluća.“ Doktor me pogledao: “Gospođo, ona više nema pluća.“ Umrla je bez „svojih“ u blizini.

Svi su oko mene usrani. Peru ruke tri puta prije jela, jednom za vrijeme, a nakon svake nužde bar pola sata iznad bidea trljaju međunožje, pa onda opet operu ruke. Jasno mi je, ne morate vikati na mene, zašto ste nervozni, ne sjede baš svi Hrvati i Hrvatice satima na bideu, mnogi ga nemaju. Govorim o onima koji ga imaju.

I ja ga imam. Služi mi za pranje nogu prije spavanja, neka ovo ostane među nama, jedina sam u Hrvatskoj koja se ne tušira svaki dan. Dobro, dobro, ima i onih koji nemaju kupatilo, govorim vama koji ga imate. Ne tuširam se devet puta dnevno i ne perem ruke tristo puta dnevno jer sam negdje pročitala da ljudskom tijelu treba koža.

Danas nikome nije lako. Na ekranima kukaju prestravljeni političari. Teroristi ih žele pobiti. Od jučer se voze u blindiranim kamionima, na Markov trg stižu tenkovi, bodljikavu žicu oplemenit će strujom. Naručene su i pancirke. To ima i dobru i lošu stranu. Dobra je što će naši političari biti imuni na metke, loša je što će mnogobrojni modni mačci i poneka modna mačka ostati bez posla. Kako komentirati odjeću životno najugroženijih Hrvata i Hrvatica? Ni jedno odijelo, ni jedna haljina neće „padati“ u skladu sa svjetskim trendovima. Mnoge će političke sise ostati skrivene iza željezne zavjese ☹ Žalim ih, ali nekako sam hladna na tu temu.

Užasnuta sam Hrvatskom.  Djeca šeću s kalašnjikovima i pištoljima i ubijaju koga stignu. Političari ne osjećaju nikakvu potrebu da naš život stave u normalne okvire jer su svi odreda kriminalci.

Lopuže trideset godina, bez obzira na predznak, pljačkaju. Korumpirani suci i sutkinje im ljestve drže. Ne postoji osoba na našoj političkoj sceni kojoj bi čovjek bez ograde mogao vjerovati. U Saboru sjede napuhane papige i ubiru ogromnu lovu za ogroman nerad. U Vladi je isto. Što reći o policiji koja bi nas morala štititi od poludjele djece? Hrvatski policajci, sad nam je to svima jasno, drže glavu u torbi da bi za plaću od pet tisuća kuna zaštitili guzicu onima koji drkaju na Markovom trgu.