Objavljujemo Vedranin tekst iz Vala. U srijedu je izašao kao prilog Jutarnjem listu. Damir Štimac koji je pred trideset i tri godine uređivao riječki omladinski list “Val” okupio je staru ekipu. Dečki i cure su svojim tekstovima pokazali da u njima još junačko srce bije.
U Splitu nikad mira. Prekrasan grad, a godinama ga vode mužjaci sa izuzetno izraženim posebnim potrebama. Nikako da se na splitskom političkom nebu ukaže netko normalan. Nije da su ostali hrvatski političari pri sebi, daleko od toga, ali toliko bolesnika u jednom gradu možda bi bilo teško naći.
Jesu li žene niža bića kako to danas izgleda kad pogledamo portale? Ili su one ipak vrhunske manipulatorice? Svijetom vladaju muškarci, oni imaju lovu i moć. Ne možeš im dio toga ukrasti ako se ne poslužiš trikovima na koje oni, glupani, padaju. Glupani?
Mene ovaj rat u Ukrajini ubija. Kuglica sladoleda četrnaest kuna, kava petnaest kuna, moje se zalihe tope, treba mi lova!
Kad dođemo u Beograd odsjedamo u hotelu Zepter. Ljudi koji tamo rade fantastični su domaćini, ja mogu u miru božjem svaki dan jesti špagete s umakom od rajčice i nitko se tome ne čudi. To jedem doma, to jedem ma gdje bila.
Divim se gospođi Čavajdi. Nikad ne bih mogla učiniti ono što je ona učinila. Ja sam kao i sve druge prošla kroz život nalijećući na ginekologe monstrume. Još u socijalizmu me svekrva naučila da milost ginekologa moraš platiti. Nisam platila. Mislila sam da trudnica ima pravo biti tretirana kao časno ljudsko biće. Srećom, ona je platila.
Danas će se diljem Hrvatske otvaranjem javnih kuhinja obilježiti Međunarodni praznik rada. Na skupovima će zabavljači tamburati, a narod gutati grah, prdjeti i slušati pizdarije koje će im govoriti naši demokratski izabrani lažovi i lopovi.
Priča oko Ukrajine raspliće se na predvidiv način. Rusija tu nekad normalnu, korumpiranu evropsku zemlju pretvara u prah i pepeo iako čitav “civilizirani” svijet šalje Ukrajincima humanitarnu pomoć u oružju i oružju i oružju…
Plenković je rekao: “Hrvatska će reagirati jasno i odlučno ako Rusija napadne Ukrajinu.“ Ova suluda izjava podsjetila me na prastari vic, prepričat ću vam ga po stoti put. Crna Gora je objavila rat Kini. Njihov ministar obrane otišao je šefu. „Crnogorci su nam objavili rat. Što ćemo?“ „Crnogorci? Tko su Crnogorci?“ „To je nekakvo pleme. Živi iza sedam gora i sedam mora.“ „Koliko ih ima?“ „Ima ih, ima ih… oko 500 tisuća.“ „U kom će hotelu odsjesti?“
Ne znam jesam li vam ikad priznala koliko mi je drago da Jugoslavije nema. Sjećam se mrskog vremena kad je moj jadni, stari susjed bauljao ulicama Rijeke i zapomagao: “Druže Tito Josip Broz, Ive ti je gol i bos…“ Svaki put kad bi drug Tito odlazio na Brijune koji su se tada zvali Brioni jadnog bi nonića Iveta (tako glasi akuzativ od Ive na čakavskom) zgrabili milicajci i strpali na mjesec dana u prdekanu. Ne, Jugoslavija nije imala milosti prema neprijateljima naroda.
