Treba li govoriti o jadnicima koji doje djecu staru pedeset godina? Ili je ipak na tu temu sve rečeno, napisano, snimljeno? „Posudi mi tisuću eura, hitno mi je, jesi doma?“ Naravno da si doma, uvijek si doma kad navršiš šezdeset plus, a korona oko tebe. Međutim, euri ti nisu doma. Uz pomoć štapa vučeš se do autobusne stanice, ne želiš ušteđevinu trošiti na taksi. Imaš bebicu na pragu pedesete. Njoj uvijek nešto treba.
Postoje neka majušna bića koja čitav život žele postati velika. Misle da je najkraći put do zvijezda očešati se o zaista velike. Sirota Jadranka Kosor jedna je od njih. Zato je naše hrvatsko moralno nešto osjetilo neodoljivu potrebu da napiše što misli o Đokoviću zatočenom u nekakvoj rupetini u Australiji.
“U uređenim državama, gdje zakoni vrijede za sve, zakoni vrijede za sve. Je l' znaš tko sam ja, ne vrijedi. Ismijavanje pravila ne vrijedi. Nemeže. But: daleko je Australija.“
Godinu dana ljudi na Banovini žive poput Židova u nacističkoj Njemačkoj. Oni nisu ljudska bića, oni su smeće koje su Plenković i ekipa ostavili da trune u barakama, kontejnerima, štalama. Ubijaju ih hladnoća i vrućina i jeziv osjećaj da ni oni ni njihova djeca ni unuci nikad neće postati ljudi. Prezreni od svojih gospodara šute užasnuti sudbom kletom.
U Hrvatskoj postoje dva „mužjaka“ o kojima se stalno govori. Jedan je predsjednik države koji daje izjave na temu genocida i slučaja Zec kojih se ne bi posramio ni pijani Hitler na domjenku u Auschwitzu. Ovlasti su mu nikakve, ego velik poput bivoljih jaja.
Drugi je premijer Plenković. I taj gospodin je siguran da mu se među nogama klati kita velika. Ne podnose se zato jer su slični. U životu nisu učinili ništa po čemu ćemo ih pamtiti. Zaboravit ćemo ih jednako brzo kako smo zaboravili njihove prethodnike i prethodnice.
Rijetko odlazim u grad jer mi prilaze žene pa krene priča. „Ovako više ne mogu. Samo mi vi možete dati savjet.“ „Žurim u banku“, kažem gospođi u sivom kaputu. „Godinama čitam vaš blog.“ Ostajem na mjestu. „Čuvam unučicu, nisu mogli dobiti mjesto u jaslicama, navodno će ga za koju godinu dobiti u vrtiću, unučica je alergična.“ Šutim. Stojim. Čekam. „Alergična je…“ Isključujem se. Uključujem se. „I onda sam kćeri rekla, maloj ću za doručak dati malo banane i meda.“ „Požurite“, rekla je žena koja je stajala pokraj nas, „i ja čekam. Ne može gospođa Rudan s vama izgubiti čitav dan.“ Sivi Kaput spustio je ton: “A onda mi je kći rekla, bananu i med?! Ti si luda! A gdje su tu proteini? GDJE SU TU PROTEINI?“ Ženi su oči bile pune suza. „Zašto mi ne donesu hranu za malu, moja je penzija nikakva, dala sam im stan, imaju dvije plaće, a ja moram okolo za unuku loviti proteine. Vi ste pametni, gospođo Rudan, pomognite mi.“ „Sve je jasno“, volim davati mudre savjete, „dijete treba vratiti materi.“ „Niste normalni! Odjebite i vi i vaš blog!“ Sivi Kaput me ljutito pogledao i ušao u dućan zdrave hrane. Znam dućan, može i na rate.
„Ne mogu spriječiti primitivce, divljake i kretene da rade kaznena djela.“ - Andrej Plenković
Danas je Međunarodni dan protiv nasilja nad ženama. Kome treba taj Dan? Pustimo svijet, pogledajmo Hrvatsku. Tko je danas kod nas najupadljivije obilježio Dan? Tko bi drugi nego Milanović, doktor samoreklame. Na rever sakoa žena mu je, saznali smo i vrijeme, „u pet ujutro, nakon druge kave“, prišila traku i rekla: “Danas je Međunarodni dan protiv nasilja nad ženama“. Ili ju je on prišio i sebi i njoj? Manje vjerojatno, da jest Doktor bi nam to priopćio. Naglasio je da su trake šili oboje.
U Hrvatskoj je organiziran Prosvjed sa ogromnim P. Na njemu su bili svi koji dišu hrvatski. Majka Božja Kraljica Hrvata u nekoliko kopija, zastave HOS-a u prvom planu, bijesna skupina obespravljenih se, urlajući iz hrvatskih grla, borila za demokraciju. Bio je tamo Dva Metra Drva, sveznajući sabornik, bonsai Treger Ustaša krvavih očiju, zašto pije kad mu škodi, nepismeni fejsbuk vjeroučitelj koji se godinama, sada i u Saboru, režeći zalaže za ljubav.
Milanović sve zna. Jedna od užih specijalnosti mu je i prepoznati “fašizam” u ratu koji Austrija vodi boreći se protiv korone. Ni jedan se hrvatski novinar koji ga je slušao u Vatikanu kako govori o austrijskom “fašizmu” nije začudio. Našem nacionalnom laprdalu ne nedostaje inspiracije ni izvan zemlje. Ipak, ovaj se puta Zoki okliznuo o bananu. Austrijanci su, za razliku od nas Hrvata, osjetljivi na “fašizam” i onda kad tu riječ izgovori netko poput Milanovića. Nije tako od jučer.
Ne znam mnogo o gospodinu Gordanu Laucu. Guglala sam. Kemičar, doktor nečega, profesor, pomaže Vladi savjetima oko korone. Ukratko, jedan u nizu pretencioznih likova koji zna.
