Pojma nisam imala da u Hrvatskoj postoji Udruga “Lavice”, a tekst koji sam danas pročitala na stranici 100% zaista me zaprepastio. Predsjednica Udruge Anita Papa, “nakon što su skandalozni slučajevi pedofilije iz crkvenih odaja izašli u javnost” moli vodstvo Zagrebačke nadbiskupije da oštro reagira na prijave spolnog zlostavljanje djece od strane članova crkve.
Živimo u neviđenom sranju od zemlje. U Saboru sjede retardi koji jedva sriču hrvatski. Stalno nam prijete četnicima. Nalaze Srbe i u hrvatskim Srpkinjama bez maternice. Premijer nam je visokokvalificirana neznalica širokoga spektra. Predsjednica je nešto čime upravljaju Ameri puni poštovanja prema njenoj praznoj glavi obloženoj umjetnim dlakama.
Portali su diskretno vrisnuli. Jedan je hrvatski pop, ne znamo mu ime, gle čuda, silovao petnaestogodišnjeg dječaka. Kažnjen je radom za opće dobro. Što osuđeni kriminalci čija kazna nije duža od godinu dana rade “za opće dobro”?
Ovaj će tekst biti pomalo nesuvisao jer sam izvan sebe od bijesa. Krećem od početka.
Hrvatska je po količini bijede i beznađa na vrhu evropske ljestvice strave i užasa. Iz nje glavom bez obzira bježi i mlado i staro. Ljudi u najboljim godinama, visokoobrazovani, kad i rade, ne mogu preživjeti. Dave ih banke, roditelji im skapavaju od gladi i bolesti. Mirovine mizerne, 2000 kuna ljudima koji su godinama radili velike su k’o kuća.
Ne volim praznike. Ne razumijem Uskrs. Zašto se na Uskrs farbaju jaja? Ne želim guglati jer bi mi se ionako svaki odgovor činio glupim. Bojanje jaja je besmisleno i djetinjasto, žderanje ogromne količine čokoladnih zečeva također, moj slučaj, a ne znam ni kakve veze imaju zečevi, jaja, Isus i Lindt.
Nije lako biti slavan i moćan poput mene. Imam najčitaniji blog na Balkanu pa je logično da mi se čak i u ove svete dane obraćaju kojekakvi bolesnici da bi me opteretili nevjerojatnim pričama. Kao da ja nisam i majka i baka i kao da preda mnom nije Sveta noć u kojoj ću gledati u mobitel. Na njegovom ekranu je snimka razreda u koji ide moj unuk Krešo. Nitko od nas nije vjernik, Crkva nema nikakve veze sa školom u koju mali ide pa ipak, zlato moje, iz svega glasa pjeva o kravici, slamici i štalici. Kako moj Krešo ima krasan glas…Anđeoski. ANĐEOSKI! I tako, gledam ja moje zlato maskirano u božićnu pahuljicu. “Kravicaaaaa, travicaaaaa, štalicaaaaaaaaa…” A onda dobih gadan mail koji je iz mene izbacio i sreću i ganuće.
Super je živjeti u ovoj zemlji. Nikad nije dosadno. Naši nas političari, popovi i prolajferi, za one koji ne znaju engleski, borci i borkinje “za život”, stalno gađaju otkačenim temama. Mi grizemo li grizemo dok oni našom lovom sebi grade dvorce i palače i živo im se jebe za nas i našu borbu za opstanak. Meni je sve to smiješno ali većini oko mene, ne družim se sa onih pet tisuća kriminalaca koji imaju Hrvatsku, baš i nije. Na što posebno pizde moji prijatelji?
Građanke Hrvatske posebna su bića. Kad vide muško ili se odmah useru ili se poput naše bivše ministrice Vokić dignu sa stolice kad u prostor uđe nešto s kurcem. Nema u njima ništa poljsko, ne pada im na kraj pameti da izađu na cestu u crvenim, ne crnim haljinama, crno je boja tuge, i pošalju sve perverznjake u kurac. I one u mantijama koji su godinama GPS za naše pičke i one druge kojima se živo jebe što Država radi njihovim bakama, majkama, sestrama, ženama, kćerima…Muškarci su uvijek ekipa, drže se skupa i oni koji jebu žene, i oni koji jebu muškarce, i oni koji jebu dečkiće i curice s Božjim imenom na usnama i oni koji ne jebu.
Mnogo sam puta bila u Poljskoj. Volim tu zemlju a posebno su mi drage Poljakinje. Samostalne su, beskrajno vrijedne i prelijepe. Nisu opsjednute modom, furaju se, one koje sam ja upoznala, a mnoge znam, na pamet, obrazovanje i posao. Rade diljem Evrope i vrlo često na svojim leđima same nose svoju porodicu. I hrabre su. Nisu poput Hrvatica.
