Grupa divljaka je u Borovu Selu u pratnji policije urlala : “Ubi, ubi Srbina!“. Navodno „navijači“. Narušavali su javni red i mir. Normalnima je jasno da je to bilo kazneno djelo „javnog poticanja na nasilje i mržnju“. Za takvo nedjelo predviđena je kazna do tri godine zatvora, za organizatore do pet.
U Hrvatskoj se ništa ne odvija spontano. Dečki nemaju kune u džepu. Za pivu i sendvič urlat će što god naručiteljima padne na pamet. Tko su naručitelji nećemo saznati.
Nisam vjernica, ali ipak ne mogu pobjeći od Uskrsa. U svakom dućanu, ulazim u njih opušteno jer sam se cijepila, na mene vrebaju šareni zečevi i brda jaja. Nemam ništa ni protiv zečića, ni protiv jaja, čokolada je otkako znam za sebe moja jedina, prava strast. Problem su mi asocijacije.
Kad vidim zeca sjetim se nekih svojih ljubavnika. Svršavali su brzo i neučinkovito. Nije ih bilo mnogo i nisu trajali dugo. Kad vidim jaja padne mi na pamet francuska salata, pa se sjetim majoneze, ona me podsjeti na spermu, sperma na uskršnju spermu, ona na popove, popovi na silovanje djece i zabranu abortusa, zabrana abortusa na mužjake, mužjaci na gadove od kojih su neki, posebno oni u mantijama, sebi dali u zadatak da svoje glavurde prečesto zabijaju u žensko međunožje, pa onda donesu neki zakon. A ova me rečenica podsjetila na Krležu.
U posljednje vrijeme stalno čitam o silovanim ženama i paklu kroz koga prolaze i iz koga nikad nisu izašle.
Zašto je silovanje doživotna trauma? Sve silovane žene znaju odgovor na to, ali sve mi smo silovane, a ja odgovor na to ne znam. Zato jer sam neobrazovana? Ili sam bešćutna? Mrzim sebe? Ne mogu izaći iz doživotne traume pa vidjeti istinu?
Ljudski doživljaj definira društvo. Društvo „zna“ što je trauma, društvo „zna“ da je silovanje neizlječiva bol jer ono „ubija i dušu i tijelo“. Da li ženska duša zaista čuči u pički? Kad u žensko gnijezdo u kome čuči duša prodre stranac, on je istovremeno bomba koja razara i tijelo i dušu? Ono što je razoreno nikad se više neće spojiti, u maloj rupi dogodio se smak ženskog svijeta.
Umro Milan Bandić. Očekivano, lešinar(i), „novinari“ koji su od njega dobivali tisuće kuna, krenuli su čerečiti mrtvo tijelo. Gadljivo, odvratno, gnjusno, očekivano.
Tko je bio Milan Bandić? Bandić je bio političar, dakle, član mafije. Bit ću precizna. Član esdepeovske, hadezeovske i crkvene mafije. Kako je čovjeku koji je došao iz sela bogu iza nogu uspjelo postati gradonačelnikom Zagreba, glavnog grada jedne zemlje? Cinici će reći, kakav grad takav gradonačelnik, kakva zemlja, takav političar. I bit će u pravu.
Naš Zoki, „predsjednik s karakterom“, opet je uzburkao hrvatsku javnost. Bila sam sigurna da nakon dosadašnjih nastupa ne može više i ne može dalje. Prevarila sam se. Takvi čovjeka uvijek iznenade. Može Zoki bolje, uvijek Zoki može bolje, još nije doživio orgazam.
Pa ipak…On misli da Udruga B.a.B.e. ima „glupo i neduhovito“ ime. ?! Čovjek je iz Dalmatinske zagore, iz Sinja? Nije moguće da je Dalmozagorac zaboravio da „baba“ u Sinju i ostaloj Zagori znači baka? Zaboravio je da mu je „baba“ pekla palačinke, pričala mu priče, grlila ga, ljubila, voljela onako kako to samo mogu bake, none i sinjske babe?
Ana je od malena željela postati glumica. Svi su joj govorili, glumice su kurve. Jebat će te raznosači kabela, scenski majstori, ton majstori, glumci, režiseri…
Ljudi svašta seru. Ana je otišla na prijemni. Profesori koje je gledala na ekranima, neke i u kazalištu, tražili su od nje da bude kuja koja čeka da je zaskoči pas. Odglumila je. Član komisije, stariji, bradati gospodin zamolio ju je da ga sačeka u kafiću u blizini Akademije. Sjeo je za njen stol i rekao da može položiti ispit samo preko njegova mokrog kurca.
Već godinama se čitave skupine ljudi procjenjuju na osnovu kojekakvih „ispitivanja“. Budale koje se hvataju na „rezultate“ mogu saznati da Hrvati najviše „mrze Srbe“, ne žele „stanovati u blizini Roma“, i ne bi htjeli da im „sin oženi muslimanku“. Hrvati su mrzitelji, ksenofobi, zli, za razliku od Finaca koji ne mrze Srbe, žele stanovati u blizini Roma, a Šveđani jedva čekaju da im sin oženi muslimanku.
Internet trpi sve pa tako i ovakve „istine“. Ništa ne može biti manje istina od onoga što nam prodaju kojekakve agencije za ispitivanje koječega. Ne, nije istina da Hrvati mrze Srbe, nije istina da Srbi mrze Hrvate, da ne idem dalje, i nije istina da su Srbi i Hrvati „dobri“ samo za vrijeme poplava i potresa.
Stalno mi prijatelji šalju moje tekstove koji na nekom od portala skupljaju lajkove. U pravilu je, siročad moja ukradena, ispresijecana oglasima koji ljudima nude gaće koje uspješno skupljaju pišaku, tablete koje će im pomoći da im kurac stoji uspravno i u mrtvačkom sanduku, brzo otklanjanje vena…
Ti jadnici, osim što na meni zarađuju, možda misle i da mi je čast visjeti na njihovom smeću od stranica. Oni mene reklamiraju. Ne pomaže što im s vremena na vrijeme poručim da odjebu. Ovo što mi se danas dogodilo ipak je prevršilo svaku mjeru. Jedan portal, ne želim ga reklamirati, ukrao je moj tekst i još zabranio „prenošenje“ bez njihove suglasnosti. Ja ću ga ipak „prenijeti“, pa što bude, bude. Prvi je put osvanuo na blogu 27.02.2014. godine. Usput, objavljen je i u američkoj zbirci priča „Women in Clothes“. Amerikanci su me prije objave zamolili za dozvolu i još su mi platili.
Damir Boras je rektor, prevedeno na hrvatski, upravljač Zagrebačkog sveučilišta. Da se razumijemo, ja pojma nemam čime bi takvo nešto u normalnoj državi moglo rektorirati, ali tko mene pita? Taj Damir ima iza sebe bezbroj afera, jedna od perverznijih je frka oko dodjeljivanja počasnog doktorata Milanu Bandiću, jednom u nizu doživotnih suspektnih hrvatskih mafijaša.
„Osebujni“ Damir već godinama zagađuje hrvatski sveučilišni i medijski prostor i nitko mu ništa ne može. Nikad nećemo saznati je li to zbog toga što ga ljubi „počasni doktor“ ili se hrvatskim moćnicima u obrazovanju i kulturi živo jebe tko će u Zagrebu rektorirati.
Uskoro će Božić. Hrvatski katolici, skraćeno 99,9% građana Hrvatske, slavit će Isusovo rođenje. Siroti On. Mnogi će u hrvatske crkve pohrliti po svoj komad korone bez obzira na mjere, apele, preklinjanja i hrpe leševa koje u vrećama čekaju da ih se pobaca u rupe.
Sjećam se one strašne epidemije velikih boginja u Jugoslaviji davne 1972. godine. U mračnoj Dolini Suza tada je živio oko dvadeset i jedan milijun stanovnika. Vlasti su proglasile izvanredno stanje, karantena se uvela za sve. Srećom, postojalo je cjepivo. Stanovništvo je cijepljeno za dvadesetak dana.
