Sinoć me nazvala prijateljica. Bila je van sebe. “Našla sam rješenje za tvoj problem! Definitivno se više ne nosi ravna guzica. Jesi gledala finale Roland Garrosa?” “Nisam.” “Zaguglaj ga i baci oko na guzicu Serene Williams. To je to!” Zaguglala sam. Nema šanse, nema šanse da bi itko na Korzu, gledajući me s leđa, pomislio da sam Serena. Jest da ću uskoro navršiti šezdeset i četiri godine i da me muškarci ne zanimaju ali žena i dok se trza u samrtnom hropcu mora biti seksi.
Kad god naletim na tekst o kastavskom župniku Franji Jurčeviću, u daljnjem tekstu SFK, uhvati me smijeh. Njegovi me performansi, konferencije za medije i blog uvijek opuste jer me podsjete u kakvoj vukojebini živim. Zašto se SFK jučer uznemirio? Za one koji ne znaju, u Kastvu postoji udruga Kastafsko kulturno leto koja je po organiziranju kuturnih dešavanja poznata diljem Evrope pa i mnogo šire.
Kad u Indiji ili na nekom drugom nama predalekom kraju svijeta dvojica divljaka siluju ženu to u Hrvatskoj postaje vijest koja prekida sve programe, prevedeno na razumljiv hrvatski jezik, brejking njuz. Bože, kakvi divljaci žive tamo daleko i predaleko? Kad u Hrvatskoj raspomamljeni mužjak koji je u slobodno vrijeme policajac, Mario Slabinjac, iz automatskog oružja ubije bivšu ženu Blaženku Slabinjac i njenog partnera Ivicu Hajdukovića to i nije neka vijest.
Nema dana da negdje u “civiliziranom svijetu” dječica, mladi ljudi, ljudi srednji godina, starci, nepokretni, slijepi, poluslijepi, šepavi, grbavi, homo, hetero, fetusi u majčinom trbuhu, budući abortusi, ne moraju sjesti u klupe u nekoj dvorani i odgledati film o zločinima koje su počinili nacisti. Svi spomenuti nakon projekcije slušaju starog gospodina koji je u svojoj petoj, šestoj ili četvrtoj, zahvaljujući Amerima, na sve četiri napustio Auschwitz. Ili Dachau.
Pred sto godina moja su djeca krenula u srednju školu. Ni jedno od njih nije prošlo sa pet nula ali su srećom od liječnika dobila potvrdu da su nepokretna. Samo zato i jedno i drugo imaju fakultet a ja sam na svoje muke zaboravila. Nažalost, imam mlade prijateljice koje me ovih dana žestoko opterećuju svojim egzotičnim problemima.
Čovjek je najčešće slijep kad dobro vidi. Do danas sam razbijala glavu kako skupiti lovu da bih mogla platiti ratu u švicarcima. Vladu očito za moj problem boli ono čega u toj skupini spodoba nema pa sam prepuštena na milost i nemilost sebi samoj. A nadala sam se da će Liniću i kompaniji podatak da je sto tisuća građana zavijeno u crno uz blagoslov hadezeovske vlade, Narodne banke i drugih cro razbojnika biti inspiracija da poduzmu nešto.
Dobila sam pismo devetnaestogodišnjeg homoseksualca koji meni normalnoj objašnjava kako mu je život težak. U Hrvatskoj, zemlji katoličkoj, u kojoj na pedere otpada 0,00005 promila stanovništva biti peder i nije neka sreća. Moraš do smrti sakrivati svoju perverznu sklonost ili se ubiti. To mnogi od pedera i čine na sreću svoje normalne rodbine.
Jučer sam se vratila iz Berlina, obećanog grada za pedere i lezbe. Grle se i ljube na svakom koraku a za muškarcem visokim dva metra obučenom u ružičastu suknjicu, na kvrgava stopala navukao je zelene salonke, okrenuli smo se samo muž i ja. Da je Berlin raj za dečke koji vole dečke i cure koje vole cure i nije neko otkriće.
Strašno. Koliko su Britanci uložili love u sigurnost svojih građana, koliko desetaka ili stotina tisuća kamera u Londonu svakoga trena prati svačiji korak, pa ipak… Dvojica divljaka, naravno muslimanskih, usudila su se usred Londona mačetom sasjeći britanskoga vojnika. Civilizirani svijet ostao je bez teksta.
Blažena zemlja Hrvatska. Njene građane muče dva problema. Prvo, kako iz škole izbaciti seksualni odgoj. Drugo, kako zabraniti dvojcu istog spola da zasnuje obitelj. Jedan je problem riješio Ustavni sud. Nema više seksa u školama. Smije ga biti samo u crkvi. Dečkićima će osviješteni roditelji, kad budu išli u crkvu na vjeronauk uručiti teglicu vazelina, curicama kondome. Živimo u zemlji u kojoj se zna tko smije jebati uz blagoslov svih hrvatskih sudova.
