Koliko je Nijemaca ovaj vikend odletjelo u zrak za mene nije prijelomna vijest. Meni je jasno zašto lete. Stavimo se u kožu klinca Sirijca, klinca Iračanina, klinca Libijca, klinca Pakistanca, klinca Afganistanca… Ili klinceze. Mladi ljudi iz zemalja u kojima su nekad živjeli njihovi pradjedovi, djedovi, braća, sestre očevi i majke, susjedi, šira rodbina, danas bauljaju njemačkim ulicama, francuskim ulicama, londonskim ulicama, hodaju u zemljama čije su im vojske zatrle sjeme.
Ulomak iz knjige “Muškarac u grlu” koju možete kupiti u Hrvatskoj u svim knjižarama osim u Profilu i VBZ-u. U Srbiji izlazi sredinom augusta u izdanju Lagune. “Ajmo se pojebati.“ Njegov molećivi glas žestoko mi ide na kurac, komade pohane puretine slažem na veliki, stakleni tanjur obložen papirnatim ubrusima. Oni upiju mast pa je meso ukusnije. Znam da se neću izvući, da ću se morati pojebati ako ne želim doček Nove godine pretvoriti u katastrofu. Poslije seksa žvakat ću žilavu, hladnu, suhu puretinu.
Pročitala sam knjigu Ellen J. Langer “Vratite svoj biološki sat unatrag”. Stari smo onoliko koliko odlučimo biti stari. Na svijet možemo gledati kao na dolinu suza, to će biti pogubno za naše zdravlje, rakovi i infarkti ludi su za takvim ljudima. Ako na svijet budemo gledali kroz naočale barbi boje proslavit ćemo stoti rođendan okruženi bijesnom rodbinom, a novinar lokalnog lista napravit će s nama intervju i još će nas mobitelom fotkati.
Pisati o svakodnevnim sranjima koja se događaju u ovoj usranoj zemlji mora da je stresno. Srećom o tome najčešće pišu ljudi kojima je rečeno kako da pišu pa su autori tekstova potpuno opušteni, osim kad skuže da im gazda neće platiti. Mi koji s vremena na vrijeme pogledamo novine ili bacimo oko na neki portal, dobro se izrigamo pa brisnemo u neku rupu i tamo tjednima čekamo da nam se želudac umiri.
U subotu sam bila u Budvi na Trgu pjesnika. Organizator Grad teatar. Dočekana sam poput kraljice. Bilo bi pristojno nabrojiti sva imena mojih domaćina. Neću spomenuti ni jedno jer bih sigurno nekoga zaboravila a onda bih se pojela živa. Godinama putujem Jugoslavijom koje nema što ne znači i da ne postoji. Crna Gora bila je do subote jedina republika u kojoj nisam bila. Kakvi su Crnogorci i Crnogorke?
Administracija web stranica često zna biti monoton posao. Čačkanje po serveru, optimizacija stranica, biranje fotografija… Ali tu i tamo dogodi se nešto što čovjeku uljepša dan i dobro ga nasmije. Taj bljesak radosti danas mi je omogućio čitatelj koji se potpisuje kao Ivan Škrlec:
Gaduro prokleta,Svojim tekstom o Oluji prelila si čašu. Samo, “možeš kako hoćeš, no ne i do kada hoćeš”.
Da te parafraziramgnojni čire: “vedrana rudan je kurvetina od žene i smeće od majke, jer takva kuja samo zagađuje prostor i zrak oko sebe. Svi to znamo pa ipak je trpimo pošto i takva gamad mora živjeti kako bismo mi ostali bili svjesni koliko smo bolji od nje! No, Bože, koliko bi nam svima bilo bolje da se nikad nije okotilo čudovište koje se danas zove vedrana rudan”.
Ne znam službenu definiciju Oluje ali znam što je Oluja. Nekoliko tisuća hrvatskih vojnika potjeralo je iz Hrvatske 200.000 ili 300.000 tisuća Srba. Kao da je broj bitan. Kraće, Olujom smo “mi” Hrvatsku očistili od Srba. Oni koji nisu na vrijeme krenuli putem koji im je označio Milošević u dogovoru sa Tuđmanom, sve su blagoslovili Ameri, ostali su bez glave ili bili bačeni u bunar. Zapaljene su i srpske kuće. Koliko ih je spaljeno? Ma, koga briga.
Osjećam se poput dobitnika Oscara. Mogla bih vam se obratiti i uživo ali onda to ne bi bilo to. Vruće je, iza mene je neprospavana noć, jednostavno, bolje izgledam u obliku slova nego u svom vlastitom. Reći ću vam nešto o sebi, bože, koji je užitak o sebi govoriti. Pisala sam za sve moguće novine, radila na radiju, televiziji i svaki put bih dobila otkaz ili dala otkaz. Nevjerojatno kako sam neuklopiva, neukrotiva, nepristojna i nezahvalna.
Dok smo živjeli u Jugoslaviji ubojstvo žene bila je Vijest. Mužjaci bi tisuću puta prije promislili nego što bi na svoju ženu ili curu potegnuli nož ili je upucali. Kad bi se ipak tako nešto dogodilo zločinac je znao da mu se dobro ne piše. Tada su mužjaci između dugogodišnje robije u nekoj od jugoslavenskih ledenih pećina zaštićenih od svijeta bodljikavom žicom i držanja noža u ladici kućnog ormarića birali ovo drugo.
