Trideset godina živim u Hrvatskoj. Trideset godina je Hrvatska zemlja jadnih građana, bolesno bogatih kriminalaca, korumpiranih političara i sudaca, razularenih “dragovoljaca” koji nisu ratišta vidjeli, svećenika djecojebaca koji žive u raskošnim dvorcima. Trideset godina Hrvatska je zemlja u kojoj je sve u raspadu jer našom zemljom vladaju zločinci.
Jučer je bila nedjelja, dan od odmora. Ne gledam televiziju jer ne mogu podnijeti kad ministar Beroš pun suosjećanja Naciji priopći da je preminulo petero ljudi, stanka, tužan pogled u kameru, stanka, pa se spomenu godine pokojnika: 89, 99, 98, 88, stanka, tužan pogled, stanka…
Hrvatska se kao i sve zemlje svijeta ovih dana nalazi u ratu sa nevidljivim neprijateljem. Srećom, Hrvatska istovremeno ima mnoge vidljive prijatelje o kojima mediji, nažalost, premalo pišu i govore. Njihove akcije i donacije moramo sačuvati od zaborava ma koliko naši donatori i akcijaši željeli šutjeti o dobroti svojoj. Ajmo redom.
Korona ubija. Bill Gates ju je najavio pred pet godina. Bill Gates je jedan od suvlasnika svijeta zajedno sa vlasnikom Amazona Jeffom Bezosom, vlasnikom Alibabe Jack Maom, Warrenom Buffettom i još nekoliko pajdaša.
Jučer mi je muž rekao da će se promijeniti vrijeme. U pet će biti šest, u šest će biti sedam. Gledam u sat. Možda su tri? Možda su četiri?
Svi mi koji ćemo, ako budemo imali sreće, sa svojom koronom ući baš u riječku Kliniku za infektivne bolesti i svi oni koji već tamo leže pojma nemaju tko su ljudi u “skafanderima” koji im spašavaju ili će im spasiti život. Evo njihovih imena.
Prof.dr.sc. Ivica Pavić, dr.med.-Pročelnik Odjela
Lari Gorup, dr.med.
Doc.dr.sc. Irena Slavuljica
Samira Knežević, dr.med.
Hrvatska je u ratu. Preživjela sam rat i vidjela koliko se gadova koji su prije rata vozili drndave stojadine zahvaljujući Domovinskom ratu pretvorilo u ugledne razbojnike. Svi im znamo imena, neka se čak povlače po sudovima, desetljećima, rasplet nam je jasan. Vuk će pojesti magare. Domovinski rat me učinio ciničnom gospođom kojoj je svaki zločin normalan zato jer se dogodio u Hrvatskoj. Mislila sam da me više do smrti u ovoj zemlji ništa ne može iznenaditi.
Živimo u kući, imamo vrt. Djeca nam donose hranu, ostavljaju je na parkiralištu, unuk nam maše. Ne dolazimo u “socijalni kontakt”.
Ne vjerujem u “demokraciju”. Ona je za mene diktatura drugim sredstvima. Moja draga prijateljica koja trenutno izolirana sjedi u stanu u Rimu i smije prošetati svoga psića samo u svom kvartu, u trgovinu ona i muž ne smiju skupa, skrenula mi je pažnju na tekst Teofila Pančića “Korona i Hitler, Englezi i Srbi”.
U izolaciji sam. Imam sve vrijeme ovoga svijeta. Surfam. Na portalu novčanik.hr naletjela sam na tekst Dražena Gudića iz ožujka 2019. godine.
