Tekstovi

Već neko vrijeme muči me tema o kojoj ću pisati. Julijana Matanović, ugledna hrvatska književnica, profesorica, blogerica, ulijeva mi strahopoštovanje od prvoga dana kad sam se s njom „srela“ čitajući njezinu knjigu „Zašto sam vam lagala“. Knjigu sam pročitala jedno sto puta. Dirljiva priča koja ti uđe u srce i tamo ti ostane zauvijek.

Mnoge je knjige Julijana Matanović napisala, a meni je, eto, ta prirasla za srce. Julijana Matanović mi se kao lik iz tiskovina kojima je davala intervjue nije previše sviđala. Držala sam je „dražesnom“, „slatkom“, previše „toplom“, uvijek nasmiješenom i baš nikad spremnom da nekoga tko joj je učinio nepravdu, naslućivala sam da takvih ima, pošalje u kurac.

Neki od nas živimo u Hrvatskoj otkako je imaju, jedno trideset godina. Nakon svake afere koju provale mediji, „transkripte“ im pošalju „službe“, pomislimo, jebote, jebote, ovo je dno! Jebote, jebote, niže ne može!

Oni koji nama demokratski vladaju također misle, jebote, jebote, koji vam je kurac? Kako vam nije jasno, Hrvatska nema dno? Lijepa Naša je bezdan. Ej, glupani i glupače, vi ste izabrali glumce, uključili program,  gledajte.

Sve je meni jasno, pa ipak…U Vatikanu su lopine visokoobrazovani kardinali, najebavaju, kad ih Papa ćopi, zbog nekoliko stotina tisuća eura. Jedan vatikanski velečasnik je upravo odletio. Kod nas konobar u samo jednoj garaži drži milijun eura.

Provela sam deset prekrasnih, toplih, babljeljetovskih dana u Mošćeničkoj Dragi, mjestu moje mladosti. Tko u nju dođe prvi put siguran je da ribarsko mjestašce izgleda onako kako je izgledalo prije sto godina.

Kamena peškarija, riva, svjetionik, ribarski brodovi plutaju u lučici, prekrasne plaže na kojima ima kupača kao da korone nema. Hotel Marina star nekoliko desetaka godina zatvorio je svoja vrata, mještani kažu da ga je kupio neki „Šiptar“. Obišla sam ulicu moje mladosti koju smo tada zvali „klanac“. U njoj žive duše nema. Domoroci su svoje stanove i kuće, i ja, prodali. „Klanac“ je prljav jer bi stepenice trebali mesti vlasnici stanova. Sjećam se koliko sam puta ja, protiv svoje volje, mela „škalini“ koji su vodili od naše „kuće“ do ceste.

Draga ekipo, draga publiko!

Večeras će biti premijera „Dabogda te majka rodila“. Ne mogu vam opisati koliko mi je žao što neću biti s vama. Upoznala sam većinu od vas, divni ste ljudi, kada smo se sreli imali smo velike planove. Vi igrati moje likove, ja doći u moj voljeni Beograd. A onda nas je zaključala korona. Svijet mi se srušio na glavu. U martu, kada se dan pred pretpremijeru otkazala predstava, imala sam osjećaj da korona nešto posebno ima protiv mene, da baš mene želi opako zajebati i za srce ugristi.

Vrijeme je pokazalo da nisam bila meta. Čitav svijet je pod ključem, ja ne znam čijim, možda neki znaju, ali šute. Mislite da sam jedna od onih ludih teoretičarki zavjere? Nisam, ali mi je nekako nevjerojatno da se može u nekoliko minuta razoriti svijet, a već mjesecima nitko na svijetu ne zna što je korona. Gdje su ljudi koji se čitav život bave medicinom? Jedino što smo od njih do sad suvislo čuli jest da moramo prati ruke. Dobro jutro, Znanosti!

Slušamo brojke. Umrli, oboljeli, u izolaciji…Užas u kome Hrvatska skapava mogu u punoj strahoti spoznati samo „obični“ ljudi. Što se dešava nama koji se šuljamo mali ispod zvijezda?

U izolaciji je sve više ljudi. Ti nesretnici za petnaest dana kućnog pritvora imaju pravo dobiti otprilike 2100 kuna.  Poslodavac koji zna da u rukama drži i sukno i škare traži od izoliranih robova da rade od kuće. Bolje i 2100 kuna nego otkaz.

Sjećam se, nimalo mutno, da sam nekad bila mlada i da sam bila sigurna da će se sve na ovome svijetu promijeniti, nestati, osim moje mladosti. Nikad moja bedra neće biti opuštena ni prošarana tamno plavim kapilarama, usne mi se neće stanjiti i objesiti, sise će mi dovijeka gledati u nebo.

S vremenom, ne ide to preko noći, ali ti se čini da ide, vidiš da ništa nije kako je bilo. Sise gledaju u cipele koje te žuljaju iako nosiš dva broja veće nego pred pedeset godina. Stalno se pitaš zašto te bole koljena i ne prihvaćaš odgovor da je to stoga jer te noge nose preko sedamdeset godina. To je od „kičme“.

„Čuvajmo starije“, slušam već mjesecima. Spadam u „ranjivu skupinu“ jer imam sedamdeset plus. U posljednje vrijeme u „ranjive“ ubrajaju i one pedeset plus.

Ne gledam televiziju, ne slušam radio, ne čitam portale koji iz sata u sat objavljuju broj „zaraženih“ ili zaraženih. Kad je krenuo cirkus s koronom na svojoj sam stranici prenijela razgovor s poznatim njemačkim liječnikom koji je rekao da postoje i lažno pozitivni i lažno negativni nalazi.

Hrvatsko Ministarstvo istine, čini mi se da se zove Faktograf, zamutilo je njemačkog doktora i spriječilo da njegove riječi stignu predaleko. Danas svi znamo da postoje lažno pozitivni i lažno negativni testovi, u međuvremenu je njemački fejknjuzer pao u zaborav.

Čitam na portalima kako jedna od zvijezda na hrvatskom medijskom nebu objavljuje javnosti da negdje u Hrvatskoj postoji muškarac koji sestrama iz marketa donosi uloške. To je brejkingnjuz. Zvijezdi Hrvatici koja nikako da postane zvijezda repatica šalju se lajkovi, brat je heroj, a ne zločinac, „nažalost nije slobodan“….

Stara sam i glupa i ne razumijem vrijeme u kome ću još malo živjeti. Vratit ću se u bolju prošlost. Netko bi trebao reći mladim ženama koje bjesomučno na Instagramu lajkaju Nosača Uložaka da su i u naše vrijeme za nas muževi i dečki kupovali uloške. Mi smo mislile da je to normalno i da je menstruacija normalna. Da nam je netko rekao da će za pedeset godina u Jugoslaviji menstruacija kao pojava biti top tema, da ćemo imati Hrvatsku nismo mogle zamisliti, rekle bismo mu da krene na dugotrajno liječenje. Očito smo u paketu sa demokracijom i Hrvatskom dobili ogromno jato kokošiju koje se ne gasi već godinama.

Ajmo utvrditi gradivo koga znaju svi koji ga žele znati. Oluja je bila akcija Hrvatske vojske u organizaciji Amerikanaca. Milošević i Tuđman dogovorili su čišćenje „Krajine“ ili Krajine od Srba. Srbi su preko radija obavještavani u koliko sati i kojim putem trebaju krenuti prema Srbiji. Ne govorim napamet. Pokraj radija sjedila je moja svekrva, ali je odlučila ostati. Ostao je i moj svekar.

Dvije ili tri stotine tisuća Srba, možda više, možda manje, moralo je napustiti prostor na kome su živjeli stoljećima i protiv svoje volje krenuti Tamo Daleko. Oluja nije i nikad neće biti hrvatska Pobjeda nad Pobjedama ma koliko „mi“ mahali zastavama svake godine petog dana kolovoza.

Hrvatska je na nogama. Jedna je talentirana, malodobna pjevačica na svoje krhko gotovo osamnaestogodišnje tijelo navukla „vruće hlačice“ i zapalila Hrvatsku. Utvrdit ću gradivo za one kojima je ova VIJEST promakla jer negdje konobare za tri tisuće kuna mjesečno radeći šesnaest sati dnevno. Siroti, nemaju vremena čitati pizdarije.

Prelazim na TEMU. Cura, ne, ime nije bitno, navukla je na sebe gaćice od malo čvršćeg materijala. Nije punoljetna pa je za svoj stajling dobila dozvolu i od mame i od tate. Njezin je spot objavila Hrvatska televizija u svojoj, navodno, gledanoj emisiji.