Tekstovi

“Krešićuuu…”

“Šta?”

“Kako šta? I ne kaže se šta nego što. Drago mi je da te vidim.”

Ne razumijem vrijeme u kojem živim. Nerviraju me influencerice, pravilnije je napisati influenserice ali to zvuči uvredljivo zbog onoga seri u riječi.

Neki ljudi imaju noćne more pa se probude pa osjete olakšanje. Obični građani Hrvatske, kad zaspu uz nadljudske napore, probude se i uđu u dnevnu moru.

“Alo, nona?”

“Alo! Što ti treba?”

Kad smo živjeli u Jugoslaviji rijetko ali ipak do nas običnih stigla bi poneka istinita vijest. Onda bismo slavodobitno rekli, ne možeš zaustaviti Reuters. Reuters je firma koja je nekad na svim mogućim jezicima širila istinu.

“Bok, nona.”

“Dobar dan, Krešo. Baš mi je drago da te vidim. A tko je ova lijepa cura? Kako se zoveš?”

Naletjela sam na komentar jedne od mojih “obožavateljica”. Zamjerila mi je “lice bez bora” i to što sve činim da ne bih starjela “dostojanstveno”.

Ostala sam bez teksta što mi se ne dešava često. Jučer sam dobila obavijest od Lagune, moja beogradska izdavačka kuća, da mi se upravo štampa drugo izdanje “Besplatne dostave”. Prvo izdanje osvanulo je u beogradskim knjižarama 10. juna.

Ja sam u prizemlju, On je na katu. Kašlje poput vola koji želi nagovoriti mesara da mu zbog bolesti odloži udarac električnim maljem. Strašno je to slušati, a pomoći niotkuda.

Nazvao je nekoliko liječnika, ne može sjesti u auto, ja ne vozim, svi naši prijatelji su izgubili vozačke zbog starosti, djecu se ne usuđujemo zvati jer On možda nije na samrti pa da ne dolaze badave… Red jezivog kašlja, red zastrašujućeg hropca…

Da mi je netko rekao da ću ikad pročitati ovo što sam pročitala na portalu Jutarnjeg lista rekla bih mu da je luđak kome lijeka nema.