Drage moje i dragi moji švicarci,
od danas krećemo u akciju. Na fejsu na mojoj službenoj stranici vidjet ćete grb naše udruge.
Za one koji slabo vide a zbog plaćanja krvavih rata ne mogu kupiti naočale, naš je grb uš umotana u švicarsku zastavu. Ja sam učinila svoje, pozivam vas da mi se pridružite. Vidjet ćemo možemo li akcijom, ne kuknjavom, prisiliti lopovske banke da nam jednom mjesečno cugnu manje krvi nego što to danas rade.
Puknuo mi je film. Osnovat ću udrugu UŠ. Udruženje švicaraca. Jasno vam je o čemu govorim. Pred tri godine moj je sin ušao u banku i želio dignuti stambeni kredit. Našli smo stan, četrdeset kvadrata šezdeset i pet tisuća eura.
Sinoć je najduhovitiji čitač sa blesimetra u Hrvata i urednik Dnevnika Hrvatske teve gospodin Šprajc odlučio završiti emisiju upečatljivim prilogom. Istarski župan Jakovčić otvorio je nekakvu izložbu pa iskoristio priliku da sa torza skine košulju i pokaže nam svoju otromboljenu i dlakavu trbušinu.
Ovih su dana nekakvi slovenski umitniki odlučili u Rijeci provocirati poštene Hrvate i ostale dragovoljce. U gradskom muzeju istaknuli su hrvatsku zastavu i pozvali posjetitelje da je režu i paraju ako su nezadovoljni svojom Domovinom.
Neki bolesnici prihvatili su izazov pa krenuli parati svetu tkaninu. Na Hrvatskoj televiziji mogao se vidjeti zastrašujući prizor, jedna je potpuno luda djevojka zastavu grizla i derala je zubima. Što je tim ljudima? Zašto Slovenci nekažnjeno upadaju u naš muzej, izvrgavaju ruglu ono za što smo se borili a to je pravo da budemo svoj na svome.
Danas diljem svijeta svi koji čitaju novine, surfaju internetom, gledaju teve ili slušaju radio moraju obnoviti svoje sjećanje na “Dan koji je promijenio svijet” i “Dan kada je stala Zemlja”. Naravno da nema čovjeka na kugli zemaljskoj starijeg od devet godina koji se ne sjeća gdje je bio u trenutku kada su se rušili Blizanci.
To je jače od mene, Josipović mi se sviđa. Nimalo ne liči na histeričnog Tuđmana a nema dodirnih točaka ni sa “duhovitim” Mesićem. Djeluje poput ribe spremljene na lešo, životinje od koje nikome ne prijeti baš nikakva opasnost. Dapače, kad je pojedeš osjećaš se bolje.
Ispričat ću vam priču. Žena i muž godinama su živjeli zajedno, rodilo se dijete, kupili su veliku kuću, oboje su bili upisani kao vlasnici. Žena je napustila muža nasilnika ali se nije odrekla svoje polovice kuće. Računala je da će se nakon rastave dogovoriti, prodat će se kuća i podijeliti novac.
U Beha se ovih dana dogodio prestrašan zločin. Svijet je na nogama. I Britanci i Ameri i Nizozemci, čitava se Evropa, zgađena i užasnuta, trese. U Bugojnu je djevojčica, koja se možda zove a možda i ne zove Katja Puschnik, bacila u rijeku nekoliko živih štenaca.
Ovih je dana Davor Butković, stručnjak za vina, zubace i restorane, napisao kako je Jergovićev “Otac” “najbolja proza napisana na hrvatskom jeziku koju sam pročitao u zadnjih nekoliko godina.”
Bezgranično vjerujem Butkoviću jer sam nekoliko puta, kao gošća mojih dobrostojećih znanaca, ulazila u oštarije koje je preporučio. U jednoj od njih uživala sam u sladoledu od rajčice sa preljevom od blitve.
Počelo je svjetsko prvenstvo u košarci. Zato je novinar Sportskih novosti Bertičević iz naftalina izvukao jugoslavenskog košarkaša koji je pred 16 godina bio hrvatski selektor na svjetskom prvenstvu u Torontu. Lik se zove Giuseppe i Josip i Pino Giergia.
