Tekstovi

Možda je jedna od najpoznatijih fraza koju svaka država ponavlja svojim podanicima, “ne smije se uzimati pravdu u svoje ruke”.

Čitam o nesreći koja je zadesila pomorce Jadrolinije i srce me boli. Ne znam jesu li već šefovi Jadrolinije i ostali uključeni u priču izrazili porodici stradalih “duboku sućut”, ako i jesu ja znam da im se zaista za njih i njihovu sudbinu jebe, ono baš jebe.

Mi koji imamo rak postajemo lagano nemirni kad nam je kontrola na vratima. Za koji dan ću sjesti pred moje liječnike i čekati što će učiniti sa svojim palcem. Hoće li ga dignuti u zrak ili okrenuti prema betonu obloženom nekom plastičnom masom.

Nešto o Hrvatskoj. Ove smo godine uvezli 140 tisuća stranih radnika. Iduće ćemo uvesti 200 tisuća stranaca, iduće… Za deset godina? Izračunajte kako će izgledati Hrvatska. Nepalac do Nepalca, Indijac do Indijca… Bit će i drugih.

Ne znam jesam li jedina, sudeći po odjecima nema nas mnogo, koja je popizdila, ono baš popizdila kad je naš Veliki vođa odlučio sebi i svojim pajdašima dignuti plaće za nekoliko tisuća eura. Kad sam čula vijest koja mi se direktno zabila u mozak ugledala sam slike:

Oko mene moji vršnjaci, ogorčeni roditelji.

Ana ove zime nije imala love za drva. Svi su joj računi blokirani jer joj biznis ne ide. Prijatelj joj je poslalo tisuću eura na kćerkin račun. Kći je majci odbila tu tisuću od love koju joj majka duguje, majka se ubija radeći ali u Hrvatskoj to ne pomaže. Smrznuta Ana lila je svoje suze u moj mobitel. “Smrznut ću se.” “Nećeš”, rekla sam, “samo joj reci da ćeš priču staviti na fejs.” Pa je Ana dobila lovu.

Jebote. Nikad vam ne bi palo na pamet što me obradovalo. Imam pravo, iskoristila sam ga, ući u Centar za socijalni rad, ne, ne Centar za socijalnu skrb. U tom Centru predaš papire i kad prođe nekoliko mjeseci dobiješ lovu. Najmanje 160 eura, najviše 700 ali me ne držite za riječ.

Kad sam rodila sina imala sam nepunih dvadeset i šest godina.

Taj Rimac koji sad već godinama caruje svim našim medijima uvijek je kod mene izazivao nelagodu. Nevjerojatno mi je da je u jednoj sirotoj Hrvatskoj nacionalni heroj čovjek koji se bavi autima a ti auti piče tristo kilometara na sat.

Drage moje, dragi moji!

Tisuću puta sam zamišljala trenutak, pisci imaju bujnu maštu, kako će to izgledati kad ti priđe liječnik, bez osmijeha u očima i kaže… Hoću li pasti u nesvijest? Izbezumiti se? Krenuti plakati? Pitati zašto ja?