Tekstovi

Otišla sam na proslavu mature iako ne volim susrete koji me podsjećaju na najodvratnije dane moga života. Latinski, matematika, fizika…Tijelo uronjeno u tekućinu tekućina istiskuje silom koja je jednaka težini…Čega?

Priznajem, teško se oporavljam. U ormaru nema njegovih stvari, nemam u što ubosti nos pa onda plakati. Da se ipak nađem sa “finim, pristojnim dečkom koji će me večeras čekati u Lanterni u osam?” Ivanine riječi.

Moram li odmah uskočiti u drugu vezu? “Moraš!”, urlikale su moje prijateljice. “Zove se Anton ali ga svi zovu Tony.” Ivanin glas zvonio je u mom tužnom uhu poput zvona na Trsatskoj crkvi. Tony? Tony kao Nobilo?

Ostavio me muž. Čitav sam život govorila kako postoji život bez muškarca i pokušavala to utuviti svojoj kćeri u glavu. Danas ona ima muža a ja ga nemam.

I, što mi fali? Žale me sve moje prijateljice koje nesretne žive sa kretenima. One žale mene? Ja žalim njih! Najzad, nakon dvadeset godina, slobodna. Slobodna!

Redovito čitam fenomenalnu Jasminu Popović u odličnom Forumu, najboljem hrvatskom tjedniku. Njena je teza, evropski krupni kapital uhvatio je radnike za gušu, oni stoga pale sve pred sobom. Život u Evropi postao je noćna mora.

Moja je ulica sinoć bila zavijena u crno. Ni kad je umro Tito nije bilo tiše. Ne tule sirene, ne čuju se ni topovi ni kalašnjikovi.

Nikad nisam imala ništa protiv homoseksualaca, zato sam bila pretužna kad je moj muž Dalmatinac krenuo iz Rijeke za Split na Paradu ponosa naoružan bejzbol palicom. “Mrzim pedere, da njih nema ova bi zemlja sasvim drugačije izgledala. Pederski lobi vlada svijetom…”

Vjerojatno se svi normalni građani Hrvatske pitaju što Čačić radi u Vladi. Službeno, njemu i njegovoj stranci na proteklim je izborima dalo glas oko dva posto onih koji su glasali.

Vratila sam se iz Beograda. Kako prepričati utiske? “Kosturi okruga Madison” i ja osvanule smo u gotovo svim pisanim medijima, na svim značajnim teve ekranima.

Promociju knjige imala sam u Domu omladine u dvorani za koncerte. Kad sam u nju ušla osjetila sam istinsku jezu. Stotine praznih stolica, tko će na njih sjesti? Moj je izdavač pretjerao. Nisam ja Severina.

U Beograd krećem sutra, tamo ću promovirati novu knjigu “Kosturi okruga Madison”. Svi oko mene mi zaviđaju. Moji vršnjaci jer se prisjećaju svojih beogradskih dana iz doba kad smo bili braća, vršnjaci moje djece zato jer im je netko rekao da su tamo ludi tulumi, fenomenalan roštilj, Cigani na splavima rasturaju…

Čitam ovih dana kroz kakav pakao prolaze klinci na maturi. Nisam nigdje naletjela na tekst u kome bi pisalo da je “pripremanje za maturu” u Hrvatskoj postao pravi biznis.