Baš me obradovala vijest da se naš nacionalni junak i heroj domovinskoga mira opet zaljubio. Cura je trideset godina mlađa od njega. Neka pati kome smeta. Ne smeta me, ali… Nije fer. Kad sam se ja treći put udala za muškarca od sebe mlađeg šesnaest godina, Hrvatska je bila na nogama.
Oduvijek mi se gadio nogomet. Puna predrasuda sve zaluđene nogometom, uključivši i vlastitoga muža, držala sam kretenima s kojima se može normalno razovarati u nedjelju ako se važna utakmica igrala u srijedu. I obrnuto. A što reći o bolesnicima koji ruše sve pred sobom kad sa autobusa siđu u gradu gdje za loptom trče njihovi.
Dvadeset nam godina govore, jebeš to što nemaš ni krova ni posla ni kruha ni budućnosti, imamo Hrvatsku. Tko ima Hrvatsku? Mamić ima Hrvatsku. Otkako on ima Hrvatsku mnogo se kriminalaca popelo na tron i sišlo s njega, neki milom drugi silom. Jedini kome nitko ništa ne može jest Zdravko Mamić.
Aleksandar Stanković je, nažalost, jedini novinar na Hrvatskoj teve koga čovjek može gledati i slušati a da istoga trena ne isključi televizor. Njegovi su gosti često zanimljivi, ponekad dosadni, plitki, zabavni, ozbiljni, bitni, moćni i svi do jednoga, iz poštovanja prema autoru emisije i gledateljima, pristojni.
Hrvatska uljuđena javnost je na nogama. Predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza Marković, ugledni čelnik još uglednije organizacije i Mamić, ugledni čelnik Dinama, tretiraju se poput Isusa na križu. Sva ih hrvatska škrabala rastežu zato jer su rekli da homoseksualcima nije mjesto u nogometu.
