Građani Hrvatske znaju sve o hrvatskom pravosuđu. Uglavnom nam se gadi kad u nama ne budi užas. Pravda je kod nas spora ali nedostižna. Zločinci, bilo ratni ili mirnodopski, u Lijepoj Našoj osjećaju se zaštićeno od bure, kiše, snijega, vjetra i pravde. Drži ih se k’o malo vode na dlanu. Oni su već trideset godina naše najveće blago.
Jedina sam u Hrvatskoj koju frka oko uvođenja obaveznog vojnog roka, ili kako se to već zove, uopće ne uznemiruje. Ne volim ljude koji osuđuju majku našeg premijera, gospođu Plenković. Ona je svoga sina oslobodila vojske jer je bio, danas očito nije, “anemičan.”
Nedavno sam bila u Rimu. Rastužilo me do kosti kad sam čula da je Rim veći od Hrvatske. A nemaju ni predsjednicu države, ni premijera koji na teveu govori kao da je Obama, ni sabor ni vladu. Ukratko, Rim je veći od Hrvatske a nije država i nema svoju eskadrilu. Jadni Rim.
Oduvijek su mi se gadile proslave kojekakvih “pobjeda”. Mimohodi u meni izazivaju snažan podražaj na povraćanje. Tko normalan može pljeskati i mahati zastavicama golobradim ubojicama u tenkovima, avionima, kamionima i ostalim sranjima koja siju smrt? Doduše, u ljudskoj je prirodi da ubija pa je i euforija koja prati organiziranje stupanja topovskog mesa u uniformama nekako normalna.
Gledali ste onaj skup Amera republikanaca? Ono kad je Clint Eastwood poručio američkim glasačima kako će im život biti bolji kad zakolju Obamu.
