Siroti Kerum. Prvo Pero Epehazije, tako Viktor Ivančić zove EPH, zgraža se nad činima budućeg splitskog gradonačelnika. Umjesto da, po Peru, učestvuje na okruglim stolovima, tribinama i da se ukazuje na lokacijama gdje se sudaraju vrli hrvatski kandidati koji će upravljati našim životima idućih nekoliko godina Kerum pjeva “odvratnu ustašku budnicu, organizira dernek, publiku časti Vinkom Cocom…”
Pukla sam. I do sada sam pisala tekstove na razne teme, uvijek bi se komentiranje svelo na žestoko prepucavanje između mojih čitatelja “ustaša” i “četnika”.
Ja šumom, oni drumom. Nikad mi osjećaj nacionalne pripadnosti nije bio jača strana, te “diskusije” nikad nisam doživljavala osobno jer ne spadam ni u “četnike” ni u “ustaše”.
Ja sam druga Tita vidjela pitaj boga koliko puta. Kad god bi njegova kolona automobila prolazila kroz Mošćeničku Dragu mi djeca bismo obučeni u pionire mahali papirnatim jugoslavenskim zastavicama. Smiješio nam se i odmahivao.
Kraj je godine 2011. Od “onog” rata prošlo je sedamdeset godina. Pa ipak, u našim medijima, kao da su ustaše jučer klale a domobrani sudili. Izbjegavam čitati naše novine jer kod mene izazivaju žestoko povraćanje, povraćanje pad kalija u krvi, pad kalija u krvi aritmije, aritmije treskavicu i jeziv nemir pa me hitno voze na hitnu a onda moram popiti čašu u koju mi uvale tabletu kalija i uvijek kažu:“Izdržite, gospođo, malo je gorko, zašto čitate novine?”
Ovih je dana Davor Butković, stručnjak za vina, zubace i restorane, napisao kako je Jergovićev “Otac” “najbolja proza napisana na hrvatskom jeziku koju sam pročitao u zadnjih nekoliko godina.”
Bezgranično vjerujem Butkoviću jer sam nekoliko puta, kao gošća mojih dobrostojećih znanaca, ulazila u oštarije koje je preporučio. U jednoj od njih uživala sam u sladoledu od rajčice sa preljevom od blitve.
