Prijatelj mi je očajan. Majka mu ima preko devedeset, on se o njoj, teško pokretnoj i povremeno dementnoj, ne može brinuti jer je i sam bolestan. Morao je prelomiti. Majku je smjestio u dom. Cijena sitnica, osam tisuća kuna. Prolazi kroz pakao.
Ja sam mislila da se to samo meni dešava. Imam dijete. Dijete ima dijete. Muž i ja bismo ponekad htjeli pokraj sebe imati dijete svoga djeteta. Ne pod svaku cijenu jer se dijete moga djeteta koje više nije malo dijete ponaša kao malo dijete. Vi koji nemate dijete ni od djeteta dijete ne znate o čemu govorim pa ću vam objasniti iako vas ova tema ne zanima. Blago vama.
Kad sam bila mlada pročitala sam da su najsretniji ljudi oni iznad šezdesete. Sigurno sam se podrugljivo nasmijala i mislila kako taj podatak neću zapamtiti, tko može bilo što pamtiti četrdeset godina? Nalazim se u grupi 60+. I nikad nisam bila sretnija.
Znamo da je George Clooney “muškarac u najboljim godinama”. Omiljeni George zakoračio je, blago rečeno, u šesto desetljeće što prevedeno u muške godine znači da je George na pragu puberteta. Njegova žena rođena 1978. godine, prevedeno u ženske godine, starica je koja je u posljednji čas zgrabila muža.
Danas sam na Korzu srela Anu. Neki tvrde da je žena najljepša u četrdeset i petoj. Najzad zrela, sigurna u sebe, sve zna o muškarcima, iza sebe ima loš brak, pokraj sebe veliku djecu i dobrog ljubavnika. Jeeeeeeeeeeee! Roditelji su joj ili mrtvi, k vragu, takav je život, ili u dobroj snazi, hvala bogu, čuvaju djecu vikendom, ili s jednom nogom u grobu što u pravilu znači, preselit ću u njihov veliki stan.
Pročitala sam knjigu Ellen J. Langer “Vratite svoj biološki sat unatrag”. Stari smo onoliko koliko odlučimo biti stari. Na svijet možemo gledati kao na dolinu suza, to će biti pogubno za naše zdravlje, rakovi i infarkti ludi su za takvim ljudima. Ako na svijet budemo gledali kroz naočale barbi boje proslavit ćemo stoti rođendan okruženi bijesnom rodbinom, a novinar lokalnog lista napravit će s nama intervju i još će nas mobitelom fotkati.
Nema mnogo ljudi starijih od mene ali Umberto Eco jest. Sjećam se kad sam pred sto godina pročitala jednu od njegovih kolumni u kojoj je opisivao muke čovjeka koji sjedi u avionu i sprema se popiti novi lijek. Dugo je proučavao nuspojave i strašno je bio ljut što je na papiriću velikim slovima bilo napisano kako lijek može imati jezive posljedice ako je bolesnik alergičan na sastojke lijeka. Kako čovjek može znati da li je alergičan na nešto što će prvi put progutati?
Svakoga dana na netu gledam naše ženske “zvijezde” kako se, sirotice, muče da u četrdeset i nekoj izgledaju poput djevojčica koje će za koju godinu, kad navrše sedamnaest, izgubiti djevičanstvo. Koji napor ulažu te ženske da bi izgledale onako kako one zamišljaju da izgleda djevica pred danom D.
Ponekad kod frizera ili na masaži, trenutno sam nepokretna, osjetim kako me mlade oči gledaju pune sažaljenja. I ja tako gledam sve mlade ljude oko sebe ali oni to ne primjećuju. Misle da je starost strašna. Starost strašna? Zašto? Ako naglo umrem nitko sretniji od mene i onih oko mene. Ako se teško razbolim mogu se dati ubiti, kad imaš novaca netko će te dokrajčiti nježno. Za to čuvam lovu.
Imam godina koliko i Balaševićev pijetao a moram sve učiniti da bih izgledala poput koke u najboljim godinama. Doktor Zambelli, najbolji hrvatski estetski kirurg i moj sugrađanin, ima nekoliko prijedloga. Ako mi se baš ne ide na dizanje lica, što jedino ima smisla, trebala bih bar dopustiti da mi se liposukcira podbradak.
