Split

Ej, betmeni!

Plenkoviću!

Čitam kako je pedesetak u crno obučenih splitskih divljaka napalo nekolicinu dobronamjernih staraca i djece koji su došli iz Novog Sada s namjerom da plešu i pjevaju u Splitu.

Nikolu i Miju poznajem dvadeset i pet godina. Njegovom sam smrću izgubila brata, najboljeg čovjeka koga sam ikad srela, svjetskog čovjeka.

U Splitu nikad mira. Prekrasan grad, a godinama ga vode mužjaci sa izuzetno izraženim posebnim potrebama. Nikako da se na splitskom političkom nebu ukaže netko normalan. Nije da su ostali hrvatski političari pri sebi, daleko od toga, ali toliko bolesnika u jednom gradu možda bi bilo teško naći.

Hrvatska je zemlja u kojoj ni jedna djevojčica nije sigurna. Nikad. Ni navečer, ni ujutro, ni noću, ni u parku, ni u školi, ni kod kuće, ni u crkvi. Svakoga dana u nekom gradu ili selu ruke mužjaka zgrabe neko žensko, ižive se nad njim, odbace ga poput krpe, žive ili mrtve. Mrtve i kad je živa. I?

Žene na čelu kojekakvih udruga dižu nježne šake, prema nebu lete crni baloni, koliko mrtvih žena toliko balona. Zločinci nakon dan, dva ili deset ili trideset dana izlaze iz pritvora pa za šankom prepričavaju što su radili dok je četrnaestogodišnja „kurva“ zazivala mamu.

Ne slušam Radio Rijeku. Godinama sam tamo radila, gade mi se likovi u zgradi na Korzu. Dobro ih poznajem, doduše, malo ih je ostalo iz mog vremena, ali su još uvijek žilavi. Dakle, ne slušam Radio Rijeku, ali sam pročitala što se dogodilo muzičkoj urednici koja se usudila na Radio Rijeci pustiti pjesmu Vinka Coce. Vinko Coce pjeva o „bilom lancunu“ u koga bi ga netko trebao umotati kad umre, prevedeno, pjeva Hajdukovu himnu.

O trostrukom ubojstvu u Splitu sve znamo. Mladić izluđen ucjenjivanjem i prijetnjama ubio je svoje zlostavljače. Banalna priča.

Jelena Veljača i ekipa izazvale su neviđeni bijes hrvatskih mužjaka. Preko svojih perverznih portala pljuju po Veljači kao da im je otela ljubavnika.

Za mene je Split, otkako sam prvi put u njega kročila, najljepši grad na svijetu. Nije da nisam putovala, vidjela sam ja mnoge svjetske gradove, pa ipak...Nima meni Splita do Splita.

Kamene uske uličice, miris mora i ribe, Riva, ručak u "Hvaranina", tržnica, ribarnica... Grad u kome su živjeli Smoje, Senjanović, i meni najdraži od njih Predrag Lucić, bio je i ostat će moja velika ljubav.

Grupa od nekoliko stotina, ili je to bilo tisuća, Riječana i Riječanki krenula je brodom u Split jer je tamo NK Rijeka trebala igrati utakmicu sa NK Hajdukom. Ne volim nogomet. Neugodno mi je kad na ekranu dečki jašu jedan na drugome i jedva se suzdržavaju da ga jedan drugome ne uvale kad netko iz njihove ekipe da gol.