Oduševljena sam. Čitaju me i u Sarajevu. I to još cure. Nema veće sreće za gospođu u mojim godinama od one koju osjetiš kad dobiješ pismo od nekog tko bi ti mogao biti unuka. Ta ti neka ili neke odrežu četrdeset godina, adrenalin krene kolati zakrečenim žilama, snaga se vrati u ukočene prste.
Svjetska Vješalica opet se ukazala u Bosni i Hercegovini. Velika majka, glumica, režiserka, dobrotvorka i predstavnica Svjetskih Antihumanih Država, sletjela je na Sarajevski aerodrom u pratnji Williama Haguea, britanskog ministra vanjskih poslova. Njih će dvoje sudjelovati na konferenciji maštovitog naziva, “Prevencija seksualnog nasilja u sukobima, osnaživanje uloge regionalnih sigurnosnih snaga u operacijama podrške miru”.
Počelo je u Tuzli. Grad se nalazi u BiH. U njemu nitko od građana nema posla pa su krenuli na ulice i vjerovali kako će urlicima otjerati razbojnike koji ih drže za vrat. Njima su se pridružili klinci koji su zapali nekoliko kontejnera i zgrada. Nakon kraćeg vremena masa je razbila mračinu u Zenici i Sarajevu, toplo je bilo i u Mostaru. Beha proljeće, rekli su politički analitičari.
Mediji ne mogu stalno prodavati iste tople priče iz života jer ljudima koji čitaju i gledaju treba promjena. Više krvi, više krvi, više krvi. Više zločina, više eksplozija ali ne i ista lokacija. Koga briga što se dešava u Bagdadu. Oguglali smo. I Sirija je pomalo dosadna. O Libiji da se ne govori.
Tko se danas, na Međunarodni dan žena, sjeća da su Ameri nasrnuli na Afganistan da bi popravili položaj tamošnjih žena. Krenuli su avioni, bombe, marinci, Britanci, Nijemci… Uzalud. Afganistanci i danas mlate svoje žene.
Mrzim promocije iz dna duše. Pisac ili pisačica sjedi za stolom, tu je i kritičar, glumac čita iz knjige opaki ulomak, a pred stolom rodbina i nekoliko nesretnika koji nisu mogli ne doći. Tu ponekad zna biti i teve, novinarka, kulturu uvijek prate novinarke, pokušava iz autora ili autorice izvući nešto suvislo što bi moglo stati u deset sekundi. Mrzim promocije, mrzim i mrzim. Ali izdavač je neumoljiv.
