Sarajevo
Mrzim promocije iz dna duše. Pisac ili pisačica sjedi za stolom, tu je i kritičar, glumac čita iz knjige opaki ulomak, a pred stolom rodbina i nekoliko nesretnika koji nisu mogli ne doći. Tu ponekad zna biti i teve, novinarka, kulturu uvijek prate novinarke, pokušava iz autora ili autorice izvući nešto suvislo što bi moglo stati u deset sekundi. Mrzim promocije, mrzim i mrzim. Ali izdavač je neumoljiv.
U ugovoru jasno piše, Autor se obavezuje da će promovirati djelo…Bla, bla i bla. Zato sam krenula u Sarajevo promovirati svoju knjigu “Dabogda te majka rodila”. Let do Sarajeva uvijek mi je najdraži jer ni ne poletiš već te pilot moli da se pripremiš za slijetanje.
Sletjela sam u utorak. Dženana, moja domaćica i šefica VBZ-a Sarajevo dočekala me na aerodromu. Ona je mlada žena dvadeset i prvog vijeka. Lijepa, pametna, obrazovana, vozi auto, šalje poruke, telefonira, dogovara, u jednoj ruci volan u drugoj mobitel.
Da li sam ja ikad bila tako mlada i tako organizirana? Nemam pojma na koliko sam televizija bila, koliko sam intervjua dala. Govorila sam o braku, djeci, unuci, ljubavi, mržnji, starosti, majci, ocu, mužu, Židovima, što mislim o Beha a što o Sarajevu.
Beha? Što je Beha pokušala sam saznati prije leta. Entiteti, Federacija, Republika Srpska, muslimani, katolici, pravoslavci, Hrvati, Srbi, Bošnjaci… “Blago tebi”, rekla mi je prijateljica, “umrijet ćeš od smijeha. Oni su totalno ludi.” “Tko je lud?” “Bosanci, oni se stalno smiju, vidjet ćeš, krepat ćeš…”
Imam kumu Bosanku, smije se rijetko ili nikad. Zato jer živi u Rijeci? Zašto bi se Bosanci smijali? Nakon svega? A i ta promocija? Koliko je dobra ideja da se moja knjiga dijeli besplatno ženama starijim od šezdeset i muškarcima starijim od šezdeset i pet? Ideja sama po sebi nije loša, već je isprobana u Zagrebu i Rijeci. U Zagrebu je došlo tristotinjak ljudi zahvaljujući Večernjaku, u Rijeci, mom gradu, na promociji je bilo tridesetak ljudi, zahvaljujući Novom listu. Ako me nema u mom gradu a jedva me ima u Zagrebu, tko će doći pred “Svjetlost”? Tko sam ja u Sarajevu kad sam Nitko i Ništa u mojoj zemlji?
Imala sam jezivu tremu. Dženana me ubacila na radio i teve emisiju “Udri muški”. “Vodi je Batko, to uživo prenose 52 radija, snima je i teve, prenosi satelit.” Batko, tko je Batko? Žao mi je što nikad u životu niste vidjeli Batka. On je novinar, teve i radijski voditelj, pisac, glumac, pjevač i zubar. Ukratko “Bosanac”. U životu nisam vidjela tako duhovitog lika. Gosti smo bili predsjednik Mense Beha i ja.
Kad bih vam ispričala kako je bilo ne biste mi vjerovali. Jedno milijun ljudi mojih godina čekalo me na dogovorenom mjestu. Novine su objavile kako su se “potukli” da bi došli do moje knjige. Nemam pojma da li je baš tako bilo, uživala sam okružena masom, tako se vjerojatno osjećao drug Tito u Splitu godine pitaj boga koje.
Zašto su došli svi ti ljudi? Zbog knjige? Zato jer se nešto dijeli badave? I u Hrvatskoj se knjiga dijelila badave pa su svi ostali doma. “Utvaram si”, rekao bi Ćiro Blažević, da su došli zbog mene. Ja sam ona ženska koja je bila kod Batka i svih onih ostalih dragih kolega novinara koji su vrlo lijepo govorili i pisali o mojoj knjizi. Hvala im. Hvala i svim dragim ljudima koji su povjerovali da ima smisla naći se u četvrtak u 19.00 ispred “Svjetlosti”. Ja te sate druženja nikad, nikad i nikad neću zaboraviti.
