Roditelji

Hvala bogu, praznici su prošli. Još da Tri kralja odjebu u krupnim koracima… Danima sam bila zarobljena u kući. Željela sam da djeca mogu opušteno provaliti u naš život u svako doba dana i noći. Što ako sin sretne kolegicu sa faksa koja je došla iz Amerike da bi na Božić bila uz tatu i mamu ali je ipak našla dva slobodna sata da bi se kresnula s mojim djetetom? Njenu bi djecu čuvali njeni a njegovu mi. Ni njima ni nama ne bi bilo teško u božićnom ozračju kuhati, peći i u unučja usta lijevati sok od bazge. Sve za djecu, djecu ni za šta.

Često se sastajemo. Moji prijatelji i mi. Svake subote nađemo se kod nekoga od nas. Ljudi smo koji se osjećamo dobro zato jer su naše kolege iz gimnazije nefrolozi, internisti, ortopedi, oftalmolozi, ginekolozi, kardiolozi… Svaki organ u našem tijelu pod paskom je neke balavice ili tankog klinca iz šezdeset i neke. Osjećaj da o nama brinu ljudi koji nas vole čini nas zdravima.

Siroče sam. Oca mi je bog uzeo u osamdeset i devetoj, u bolnici. Tamo je bio petnaestak minuta.

Majka je imala manje sreće. Umrla je u najstrašnijim mukama u jednom od najskupljih staračkih domova u Hrvatskoj. Bila je jedva pokretna, preživjela je moždani udar. Stalno se žalila na strašne bolove. Liječnik u domu proglasio ju je depresivnom i propisao joj prozac. To smo posebno platili.