Iz dubokog sna, spavala sam u bolničkom krevetu, trebala ga je izazvati tableta koja će me sigurno olešiti, probudili su me ženski krikovi, MAMAMAAAAA… Nadala sam se da je noćna mora, nije bila. Žena je umirući zazivala majku. Nabila sam slušalice na uši i čula kako Jasna Zlokić pjeva, ja sam skitnica, ne drži me mjesto… Moja najdraža pjesma iako nikad više neću skitati.
Svi smo mi vidjeli na cesti musavo dijete staro pet ili šest godina kako prema nama pruža malu smeđu ruku i traži od nas lovu. Zgađeni i užasnuti uvijek bismo se zapitali što rade centri za socijalnu skrb i zašto male robove ne maknu s ceste.
Negdje na netu naletjela sam na ovu rečenicu. Napisala ju je Lisa Pontius, poznata influencerica, žena ima trideset i tri godine, mnogi čitaju njene objave.
Sviđa mi se teza. Bez ikakve zajebancije, sviđa mi se. Ni jedno dijete, naravno kad prestane biti dijete, roditeljima ne duguje ništa. Dijete je odrasla osoba kad navrši osamnaest godina. I baš bi bilo lijepo kad bi roditelji odrasloj osobi mogli reći: „Bivše dijete moje, ne duguješ mi ništa. Tamo su ti vrata. Sretan put!“
“Nona, ja bi došao.“ Nisam ga vidjela mjesecima. Sin mi je rekao: “Kreši sam zabranio da ti dolazi dok ne dođeš k pameti. Svojim ljubavnim pizdarijama osramotila si čitavu porodicu.“ „Odjebi“, rekla sam, „imaš svoj život. Nećeš me ucjenjivati unukom. Mogu i bez tebe i bez njega.“ Spustila sam slušalicu.
Nije da ja ne volim Krešu, ne volim sina, ali današnji unuci nisu kakvi su nekad bili. Mene je u Krešinim godinama veselila šetnja s nonom kroz polja orošena šumskim jagodama. Kad dođe k meni, sjedne za moj pisaći stol, krene igrati igrice, noge drži na stolu i izgovara: “Sok! Čips! Pohano!“
U Hrvatskoj gladuje 300 tisuća djece. To ne uzbuđuje one koje smo izabrali da ne bude tako. Građani Hrvatske mire se sa činjenicom da je propast njihova sudbina.
Ovih je dana čitava Hrvatska na nogama jer je jedna „majka“ umlatila svoju djevojčicu. U zemlji u kojoj gladuje 300 tisuća djece gladuju i njihovi roditelji. Glad čovjeku muti razum. Nemaš kuću, nemaš posao, nemaš kruh ni za sebe ni za dijete, a gladno dijete plače jer ne zna da plač ne pomaže. Roditeljima ili „roditeljima“ pada mrak na oči. Treba ugasiti plač. Bacanjem preko balkona, utapanjem u plićaku, udaranjem po maloj glavi. Kad plač zamre na medijsku scenu stupaju „sutkinje“ koje ništa ne znaju o temi, ali one su „majke“, a majka je ekspert i za ubijenu djecu, zato jer je majka.
Moj unuk Krešo ima deset godina i jako je pametan. On je u stanju istovremeno, iako je dečko, jesti, piti, igrati igrice i govoriti sa curom preko mobitela.
Kraj je školske godine. Unuk Krešo jučer mi je rekao da je njegova učiteljica “krava”. “Zlato, ne smiješ tako govoriti, učiteljica nije “krava” nego su velike vrućine, zato si dobio dvojku iz prirode.”
Prijatelj mi je očajan. Majka mu ima preko devedeset, on se o njoj, teško pokretnoj i povremeno dementnoj, ne može brinuti jer je i sam bolestan. Morao je prelomiti. Majku je smjestio u dom. Cijena sitnica, osam tisuća kuna. Prolazi kroz pakao.
U Hrvatskoj se razvede svaki drugi brak. U devedeset posto slučajeva dijete ili djeca pripadnu majci. Je li majka u životu djeteta zaista toliko bitna da joj gotovo nakon svakog razvoda sud dodijeli djecu? Što, kad govorimo o djeci, razlikuje majku od oca? Glupo pitanje? Majka dijete nosi devet mjeseci “pod srcem”, to vezu imeđu nje i bebe čini neraskidivom do kraja majčina života?
Uvijek kad u nekoj blještavoj reviji vidim estradnu zvijezdu kako zaljubljeno gleda u svoje, za potrebe snimanja, ušmninkano dijete, okrene mi se želudac. Poželim vrisnuti, dijete nije modni dodatak ni dokaz da ste normalni, dijete je netko uz koga treba biti, netko tko ti život pretvara u doživotnu robiju. Uspješni ljudi djecu ne doživljavaju kao robiju zato jer uz njih ne robijaju oni nego čuvarice djece.
