Rat

Upravo na Hrvatskoj televiziji gledam koncert “Ne dirajte mi ravnicu”. Danas je Dan Zagreba, zato nekoliko tisuća tamburaša tambura kako su neki uspjeli obraniti “ravnicu” od svima nam mrske JNA. Tamburaše sluša milijun gostiju presretnih što je “ravnica” oslobođena.

Mi pred ekranima imamo čast gledati Velikog Vođu i osloboditelja, nikad zaboravljenog doktora Franju Tuđmana. Čovjek je u bijednim, brončanim hlačama. Sirotan izgleda kao da ga je prljava voda donijela. Nije to zaslužio naš nikad prežaljeni general i doktor i Otac Domovine. Đe je bijela uniforma, đe elegantno odijelo? Doktor i Otac nikad nije izgledao kako klošar. Klošari smo mi koji se davimo u ovoj prljavoj bari.

Ja sam se sa svojim mužem sve dogovorila. Smiješ gledati rukomet, nogomet, odbojku, košarku, snuker, tenis, kad ja nisam doma. Političare ne smiješ gledati ni onda kad me nema. Ako ne bude tako, razbijam televizor.

Na Hrvatskom radiju, Drugi program, postoji fenomenalna emisija “Hulahop” koju uređuje i vodi fantastična Sabina Jaganjac. Ispričavam se gospođi koju poštujem što je stavljam u ovakav kontekst.

Naša predsjednica je ovih dana u Njujorku rekla kako ne postoji “kolektivna krivnja”. Gospođa je željela naglasiti kako u BiH jesu neki Hrvati klali Muslimane, palili im kuće, ubijali dječicu, masakrirali ih u logorima, možda je neka od silovanih pa ubijenih malih Muslimanki sanjala da će trenirati klizanje na ledu… Gospođa je željela naglasiti da su to radili “neki” i “oni”, a nikako “mi” . General Praljak je u čitavoj priči bio posebno nevin, da nije bio posebno nevin ne bi ispio otrov.

Na današnji dan, zaboravila sam koje godine, započeo je Treći svjetski rat. Nekoliko aviona, nikad nećemo saznati tko ih je poslao, sa crnom je zemljom sastavilo Blizance.

Bar jednom godišnje na našim portalima i u tiskanim medijima osvane tekst “uglednog svjetskog analitičara” koji najavljuje rat na Balkanu zato jer smo svi mi ovdje “bure baruta.” Najnoviji, zaista mi se ne da guglati mu ime, je vrlo jasan. Balkanci su divljaci, Američka podjela BiH nije ono pravo, Kosovo samo što se ne zapali, Hrvatska mora zgrabiti Hercegovinu i najzad postati “velika”, Srbiji će netko (tko) priključiti Republiku Srpsku i komad Kosova, Makedonija se mora raskomadati, muslimane nije spominjao.

Toma Nikolić, srpski predsjednik, prelomio je preko noći. Najprije je Kosovu objavio rat šaljući na Kosovare vlak na kome je pisalo “Kosovo je Srbija”, ili tako nešto, a onda je izjavio da je to tek uvod, on i njegovi sinovi krenut će opet u rat i vratiti Kosovo majci zemlji. Hrvatima je najnoviji performans budalastog predsjednika bio smiješan, Nikolić je Srbiji ono što je nama Kolinda, jedinica za glupost, a onda su se neki ipak zamislili. Mislim na Hrvate.

Nedavno sam bila u Rimu. Rastužilo me do kosti kad sam čula da je Rim veći od Hrvatske. A nemaju ni predsjednicu države, ni premijera koji na teveu govori kao da je Obama, ni sabor ni vladu. Ukratko, Rim je veći od Hrvatske a nije država i nema svoju eskadrilu. Jadni Rim.

Kad god se obilježavaju veliki dani hrvatske povijesti meni se okreće želudac. Ne mogu više gledati kosti “mojih” ili “njihovih” predaka. Jednom godišnje mediji mi u oči tresnu fotke izbezumljene djece koja su nestala u Jasenovcu. Preživjeli se još sjećaju kako su gledali ubijanje majke, brata, sestre. Noću, u devedesetoj, urlaju od užasa. A prošlo je milijun godina.

Za koji dan gledat ćemo i slušati žrtve koje su preživjele Bleiburg. Opet plač, strava, politički analitičari, usporedbe. Koja je hrpa kostiju veća? Ona u Bleiburgu ili ona u Jasenovcu? A koja hrpa o “Hrvatima” ljepše poruke šalje? U Jasenovcu smo “mi” bili koljači. U Bleiburgu su zločinci bili “oni”. Jesmo li jedan jedan? Kosti, kosti, kosti, kosti…

Sjećam se devedesetih. Radila sam na Hrvatskom radiju u Rijeci, u svojoj emisiji “S primorske poneštrice” uvrijedila sam Tuđmanovu lentu i dobila otkaz. Nitko od kolega iz redakcije nije stao na moju stranu jer je Tuđmanova lenta bila Hrvatska a sve što je Njega, Njegovu politiku i krpu koja mu je prekrivala trbuh stavljalo pod upitnik bilo je proglašavano “četnikom”, ako je bilo muško. “Četnikušom” ili “jugoslavenskom kurvom”, ako je bilo žensko.