Politika

Čitava „civilizirana“ Hrvatska je na nogama. Stala je u obranu novinarke RTL-a koja je hrabro razotkrila istinu o Tomsonovom „vrtu“. Zašto Tomsona zovem Tomson umjesto da pišem Thompson? Što je Thompson? To je opasna puška po kojoj je pjevač sebi dao ime. Imao je na umu, latinski mu je sigurno jača strana, nomen est omen.

Je li u slučaju Tomson to baš tako? Koliko je Tomson zaista Thompson? Sve ovisi o percepciji. Ako zanemarimo priču koja se već desetljećima plete oko pjevača, ako sa njega skinemo oklop, oduzmemo mu mač kojim na svojim nastupima možda više i ne maše, koga ćemo vidjeti?

U svijetu je od korone umrlo osam milijuna ljudi. Nitko normalan ne vjeruje u taj podatak jer se broj umrlih ne može izbrojiti. Koliko ih je umrlo u Kini nikad nećemo saznati kao ni broj umrlih u Indiji i ostalim ogromnim zemljama u kojima žive milijuni beskućnika koje od nesreće štiti komad kartona.

Ljudi umiru još uvijek, ipak, priče koje ovih dana čitamo „vesele“ nas „širitelje fejknjuzeva“ koji smo vjerovali kako korona nije Božja kazna nego ljudskih ruku djelo. Svi koji su citirali sirotog francuskog nobelovca Luca Montagniere svjetski su faktografi proglašavali „teoretičarima zavjere“. Naši su postovi bili zamućivani da ne bismo šireći laži uznemiravali javnost.

Danas je Dan državnosti. U kakvoj zemlji živimo? Moja je prijateljica od privatnog poduzetnika kupila stan, otac joj je prodao očevinu, ostala je i bez stana i bez love. Ovih dana Država od nje traži da plati sudske troškove, oko petnaest tisuća eura. Izgubila je rat sa razbojnikom koji hoda Korzom slobodan poput ptice i prevarenima, nije ona jedina, šalje jasnu poruku, jebite se!

Živimo u zemlji u kojoj je potpuno normalno da sin nekog tajkuna na zebri ubije dijete ili djecu siromašnih roditelja i bude oslobođen jer je iz „dobre porodice“. Korumpirani suci i sutkinje s vremena na vrijeme svrate na televiziju pa nam poručuju kako građani vezano za naše pravosuđe imaju lošu „percepciju“, nema korumpiranih među sucima i sutkinjama.

Hrvatska je zemlja u kojoj ni jedna djevojčica nije sigurna. Nikad. Ni navečer, ni ujutro, ni noću, ni u parku, ni u školi, ni kod kuće, ni u crkvi. Svakoga dana u nekom gradu ili selu ruke mužjaka zgrabe neko žensko, ižive se nad njim, odbace ga poput krpe, žive ili mrtve. Mrtve i kad je živa. I?

Žene na čelu kojekakvih udruga dižu nježne šake, prema nebu lete crni baloni, koliko mrtvih žena toliko balona. Zločinci nakon dan, dva ili deset ili trideset dana izlaze iz pritvora pa za šankom prepričavaju što su radili dok je četrnaestogodišnja „kurva“ zazivala mamu.

Grupa divljaka je u Borovu Selu u pratnji policije urlala : “Ubi, ubi Srbina!“.  Navodno „navijači“. Narušavali su javni red i mir. Normalnima je jasno da je to bilo kazneno djelo „javnog poticanja na nasilje i mržnju“. Za takvo nedjelo predviđena je kazna do tri godine zatvora, za organizatore do pet.

U Hrvatskoj se ništa ne odvija spontano. Dečki nemaju kune u džepu. Za pivu i sendvič urlat će što god naručiteljima padne na pamet. Tko su naručitelji nećemo saznati.

Plenkoviću, ajde, ako imaš malo mozga, ajde, ako imaju malo mozga tvoji savjetnici, spusti loptu na zemlju. O čemu se radi u ovom tvom odvratnom ratu sa vlasnikom kafića iz Rijeke koji je poručio da u njegovom kafiću hadezeovci nisu dobrodošli. Nema ljudi oko tebe koji kuže? Ja ću ti objasniti.

Vlasnik riječkog kafića moj je brat po tuzi, bijesu, nemoći, nesreći, depresiji, očaju. Plenkoviću, reći ću ti nešto o Hrvatskoj, širi dalje.

Svi već znate, ali nekako moram početi. Danas sam gostovala na televiziji N1 u Zagrebu kod novinarke Ive Puljić-Šego. Da mi je netko rekao da ću postati brejkingnjuz zato jer sam o trenutačnom predsjedniku Hrvatske rekla ono što o njemu godinama pišem, pomislila bih da je lud.

Nikad mi nije palo na pamet da bi bilo koji tekst mogao do njega stići. Čovjek je bio premijer, danas je predsjednik, moraš kao autorica koja je prisutna samo na svom blogu biti zaista bolesno opsjednuta svojom veličinom pa pomisliti da će se na neki tvoj komentar osvrnuti Predsjednik osobno, pa bio on i Milanović.

Naš Zoki, „predsjednik s karakterom“, opet je uzburkao hrvatsku javnost. Bila sam sigurna da nakon dosadašnjih nastupa ne može više i ne može dalje. Prevarila sam se. Takvi čovjeka uvijek iznenade. Može Zoki bolje, uvijek Zoki može bolje, još nije doživio orgazam.

Pa ipak…On misli da Udruga B.a.B.e. ima „glupo i neduhovito“ ime. ?! Čovjek je iz Dalmatinske zagore, iz Sinja? Nije moguće da je Dalmozagorac zaboravio da „baba“ u Sinju i ostaloj Zagori znači baka? Zaboravio je da mu je „baba“ pekla palačinke, pričala mu priče, grlila ga, ljubila, voljela onako kako to samo mogu bake, none i sinjske babe?

Zaključana sam već mjesecima, ovo malo dana što mi je preostalo trošila sam na čekanje cjepiva. Unuka ne smijem poljubiti ni preko maske. Čekala sam, čekala i čekala.

Nazvala je naša beogradska prijateljica Tanja. Rekla mi je da ja kao „umetnica“ kojoj se igra predstava u Beogradu i autorica mnogih knjiga objavljenih u Srbiji imam pravo na cjepivo protiv korone. „Kad dolazite?“ Luđi prijedlog u životu nisam čula. Ipak, zahvalila sam Tanji kao da je žena normalna.

S gađenjem sam gledala kako se cijepe naši sabornici i članovi vlade. Dobro, onaj Marić je pokazao mišiće, to je čak bila i svjetska brejkingnjuz, ministra smo gledali u tamnoplavoj potkošulji koju više ne nose ni beskućnici koji se hrane u javnoj kuhinji.

Akcija je imala smisla, slala je jasnu poruku, ako se cijepe i oni koji žive poput careva u ukradenim dvorcima vilama i kućerinama, dakle bića koja imaju što izgubiti ako sve ode po zlu, onda je logično da ćemo povjerenje u cjepivo steći i mi obični smrtnici koji od bogatstva imamo samo nadu da ćemo platiti režije i da će nam se djeca uskoro vratiti na posao. Ja sam uvijek vjerovala u cjepivo, ali u ovoj zemlji, navodno, žive mnogi koji ne vjeruju. Zato je naša vlada učinila sve da u ljudima ubije nepovjerenje u cjepivo. Uspjela je u tome. Što bi rekli komentatori na portalima, antivaxeri su na aparatima.