Vaša Svetosti i Vaša Presvetosti,
ko Boga dragoga Vas molim, odgovorite mi na nekoliko pitanja. Vi ste poglavar Katoličke crkve u Hrvata i Hrvatica. Sto i pet posto Hrvata i Hrvatica pripada Katoličkoj crkvi. Njih 300 000 tisuća umire od gladi, bolesti, stresa, užasa jer su dignuli kredit u šivcarcima. Ne znate o čemu govorim, Sveti Oče svih Hrvata?
Neki mi čitatelji predbacuju da pozivam na borbu za slobodu a sama nisam spremna izađi na ulicu. Nekoliko sam puta bila na ulici, uvijek okružena sa desetak ljudi. Možda tada povodi nisu bili dovoljno “vrući”?
Ministre!
Znamo se dvadeset i pet godina. Sjećate se kako smo ratovali? Vi ste tada bili financijski direktor Riječke rafinerije a ja novinarka Radio Rijeke. Stotinjak običnih ljudi pokušavalo je učiniti nešto da se naš kraj ne pretvori u ono što on danas jest, regija sa gotovo najviše raka u Evropi. Dobronamjerni građani izgubili su u ratu protiv krupnog kapitala jer ste ga vi branili. Tada sam shvatila koji ste vi fajter.
Narodna banka Srbije pokušava sa bankama naći rješenje problema kredita u švicarcima. Za ovaj je tekst potpuno nebitno analizirati koje je bolje, u igri su dva. Važno je da Narodna banka Srbije brine o svojim opljačkanim građanima a za nas s ove strane još je važnije da našoj Narodnoj to nije na kraj pameti.
Ako patite u jarmu dužničkog ropstva, pročitajte sljedeće priopćenje Udruge Franak.
Sa svih nam govornica političari prijete. Stisnite kaiš! U mirovinu u osamdesetoj! Ne pušiti! Ne piti kavu! Ne tražiti plaću! Bolje raditi išta nego ništa!
Običan sam čovjek koji pojma nema što to znači da će Kosor razgovarajući sa “bankama”, spustiti tečaj švicarca, pa kamate, pa će dio kredita ući u “balon”, ali na “balon” ćemo plaćati kamate a ne kako je Kosor predložila da “balon” bude beskamatan.
Digla sam stambeni kredit u švicarcima, o tome sam već sto puta pisala, i uvijek bih naglasila ono što se nama budalama stalno podmeće, nisam ja izabrala švicarce, švicarce mi je banka nudila kao jedinu opciju. Zlobni političari zamjeraju nam pohlepu, kao, nismo htjeli eure jer je bila viša kamata.
Čovjek nikad ne zna gdje ga sreća čeka. Jučer me u tri ujutro probudila kiša. Trebala sam biti vesela jer me vrućine ubijaju. Nažalost, čudno sam biće. Kad je toplo nesretna sam, kada kiši depra me davi. Popila sam apaurin, žuti, da lakše progutam kombinaciju tuge zbog kiše i olakšanja zato što mi u sobi više nije plus trideset.
Mi Hrvaaaaati smo dobar narod. Samo smo se nekoliko tjedana valjali ulicama i urlikali tražeći pravdu. Vlast, znajući s kim ima posla, rekla je policiji da ne izvlači pendrek jer će se bukači ugasiti i bez pomoći sa strane.
I bi tako. O čemu govore Hrvati dok piju kavu po deset kuna, što izgovaraju u mikrofon mladoj novinarki na cesti? Godinama ponavljaju isto: radimo a ne dobivamo plaću. Bolesni smo a ne možemo dočekati operaciju ili pregled. Djeca su nam diplomirala ali ne dobivaju posao. Hulahopke za bebu staru tri mjeseca koštaju pedeset kuna. Dječje cipelice tristo kuna. Izlet u London na koga po preporuci razrednika odlaze srednjoškolci, ne, nije to maturalno putovanje, samo skok do Londona na nekoliko dana, tri tisuće kuna. Nitko od roditelja ne pita zašto djeca moraju u London, koliku proviziju diže profesor…
