Sutra će neki idioti izaći na birališta i odlučiti tko će nas predstavljati u Evropskom parlamentu. Što je Evropski parlament? To je skupina dobro plaćenih lezilebovića koji ni o čemu ne odlučuju. Imaju ogromne plaće, službene automobile, urede, sekretarice i potrebu, logičnu, da čim dulje ništa ne rade za veliku lovu.
Danas će nama koje među nogama imamo ono što nas čini ropkinjama muškarci čestitati Dan. Jednom na godinu u svim civiliziranim zemljama svijeta žene imaju Dan. Dobivaju cvijeće, na televiziji gledamo kako su se pred sto i više godina naše prabake borile za ovo u čemu mi uživamo danas.
Da nas nema ne bi nas trebalo izmisliti. Kad nas već ima trebalo bi nas pobiti. Čitava je Hrvatska jučer bila na nogama jer se krenulo sa prodajom ulaznica za, to sam negdje pročitala, “epski dvoboj”.
Koliko je normalno imati seksualnih partnera u turbokatoličkoj Hrvatskoj, ako si žensko? Kakvo preglupo pitanje. Komada jedan, naravno. Ako ti ga je prije prve bračne noći uvalio seoski ili gradski pop to se iskustvo briše. Kad u sebe primiš sveti kurac ostaješ djevica.
Poručujem Hrvatskoj neka se jebe a pojma nemam tko ili što je “Hrvatska”. Tko je “Hrvatska” koja nije poduprla Palestinu u borbi za status države promatrača u Ujedinjenim nacijama?
S čim bi se moglo usporediti ono što je Sanader, ajmo reći navodno jer gospodin nije pravomoćno osuđen, učinio Hrvatskoj? U ovoj priči “Hrvatska” su siroti, opljačkani ljudi, ne Sanaderovi pajdaši i pajdašice.
Predsjedniče!
Ovih dana otvaram novine, uključujem komp, teve, radio. Vaš me pogled prati k’o Gospin u muzeju. Ne mogu vjerovati. Ubijte me, ne mogu vjerovati. Što vas, čovječe, opsjeda? Lik i djelo vođe Srba u Hrvatskoj. Objasnite mi zašto?
Jedino po čemu je Hrvatska u svijetu poznata su “Kockasti”. Zašto nogometaši koji na dresu nose crvene i bijele kvadratiće sebe nazivaju kockastima nitko ne pita jer se od nogometaša ne očekuje da znaju razliku između kocke i kvadrata.
Nekoliko puta godišnje u Hrvatskoj se povede žestoki rat između “fašista” i “nefašista”. Lako je prepoznati i jedne i druge. Hrvatski “fašisti” odlaze na Bleiburg odjeveni u crno i još nose crne kape.
Dugo nisam bila u Srbiji, preciznije u Beogradu. Nedostaju mi pohane tikvice iz Kluba književnika. Ovih me dana čežnja za tim tikvicama posebno ubija jer se po svim portalima toliko piše o Biljani Srbljanović da to nije normalno.
