Trideset godina živim u Hrvatskoj. Trideset godina je Hrvatska zemlja jadnih građana, bolesno bogatih kriminalaca, korumpiranih političara i sudaca, razularenih “dragovoljaca” koji nisu ratišta vidjeli, svećenika djecojebaca koji žive u raskošnim dvorcima. Trideset godina Hrvatska je zemlja u kojoj je sve u raspadu jer našom zemljom vladaju zločinci.
Hrvatska se kao i sve zemlje svijeta ovih dana nalazi u ratu sa nevidljivim neprijateljem. Srećom, Hrvatska istovremeno ima mnoge vidljive prijatelje o kojima mediji, nažalost, premalo pišu i govore. Njihove akcije i donacije moramo sačuvati od zaborava ma koliko naši donatori i akcijaši željeli šutjeti o dobroti svojoj. Ajmo redom.
Jučer mi je muž rekao da će se promijeniti vrijeme. U pet će biti šest, u šest će biti sedam. Gledam u sat. Možda su tri? Možda su četiri?
Svi mi koji ćemo, ako budemo imali sreće, sa svojom koronom ući baš u riječku Kliniku za infektivne bolesti i svi oni koji već tamo leže pojma nemaju tko su ljudi u “skafanderima” koji im spašavaju ili će im spasiti život. Evo njihovih imena.
Prof.dr.sc. Ivica Pavić, dr.med.-Pročelnik Odjela
Lari Gorup, dr.med.
Doc.dr.sc. Irena Slavuljica
Samira Knežević, dr.med.
Hrvatska je u ratu. Preživjela sam rat i vidjela koliko se gadova koji su prije rata vozili drndave stojadine zahvaljujući Domovinskom ratu pretvorilo u ugledne razbojnike. Svi im znamo imena, neka se čak povlače po sudovima, desetljećima, rasplet nam je jasan. Vuk će pojesti magare. Domovinski rat me učinio ciničnom gospođom kojoj je svaki zločin normalan zato jer se dogodio u Hrvatskoj. Mislila sam da me više do smrti u ovoj zemlji ništa ne može iznenaditi.
Živimo u kući, imamo vrt. Djeca nam donose hranu, ostavljaju je na parkiralištu, unuk nam maše. Ne dolazimo u “socijalni kontakt”.
U izolaciji sam. Imam sve vrijeme ovoga svijeta. Surfam. Na portalu novčanik.hr naletjela sam na tekst Dražena Gudića iz ožujka 2019. godine.
Korona ne posustaje. Srećom, svi su hrvatski pacijenti odlično, imaju “blage simptome”, leže u izolaciji i uživaju. Oni koji su se vratili doma iz Italije sami su sebe stavili u karantenu da ne bi zarazili druge.
Znam jednog od takvih. Kiše, ne “u rukav” kako bi trebao nego u sve oko sebe. Putuje od šanka do šanka, informaciju da je stigao iz Milana krije k’o zmija noge. Mnogi od nas znaju da je lik hodajuća korona, ali on ne vjeruje ni u izolaciju ni u koronu.
Mene koronavirus ne može ni iznenaditi ni ubiti jer stalno pratim naše portale. Na Indeks skačem iz minute u minutu, tamo sve piše. Neki i govore.
Josipa Lisac otpjevala je hrvatsku himnu. Danas možda neki ljudi znaju tko su bili muškarci u mantijama i oni u odijelima koji su stajali i držali ruke na srcu ili kurcu dok je Josipa pjevala. Tamo su bile i dvije žene koje su pokazale lijepe haljine. U Gloriji ćemo pročitati čime su nas zadužile.
